Tišina velikog doma: Priča o samoći iza zidova

“Zašto me nitko ne posjećuje?” šapćem sebi dok gledam u bijeli strop bolničke sobe. Srce mi lupa, ali ne od infarkta koji me doveo ovdje, nego od tihe panike koja raste svakim satom bez poziva ili poruke. Na ormariću mi stoji mobitel, hladan i nijem. Zovem Lejlu, moju najstariju kćer, ali opet se javlja govorna pošta. “Mama, ne mogu sad pričati, javit ću se kasnije.” Ali to kasnije nikad ne dođe.

Sjećam se dana kad smo uselili u ovu kuću na rubu Sarajeva. Bio je to san mog pokojnog muža, Amira. “Djeca će imati prostora za igru, a ti svoj vrt za cvijeće,” govorio je dok smo birali pločice za kupaonicu. Tada su Lejla i Dino trčali po praznim sobama, smijali se i vikali: “Ovo je moj balkon!” Danas su odrasli ljudi, Lejla živi u Zagrebu, Dino u Mostaru. Oboje imaju svoje obitelji, poslove, obaveze. I oboje izbjegavaju moj poziv.

Prije nekoliko mjeseci, kad sam ih zadnji put vidjela zajedno, sjedili smo za velikim stolom u blagovaonici. Lejla je nervozno gledala na sat, Dino je šutio i tipkao po mobitelu. “Zašto ste tako tihi?” pitala sam ih tada. Lejla je slegnula ramenima: “Mama, prevelika je ova kuća za tebe samu. Zašto ne prodaš i preseliš se bliže nama?” Dino je samo dodao: “Nije više kao prije. Ovdje se osjećam kao gost.”

Ta rečenica me proganja. Gost u vlastitoj kući? Zar sam toliko pogriješila što sam željela najbolje za njih? Kad sam ostala sama nakon Amirine smrti, kuća je postala prevelika i pretiha. Svaki kutak podsjeća na njihovu dječju graju, na miris pite koju sam pekla svake nedjelje, na smijeh iz dvorišta. Sad čujem samo vlastite korake i škripu starih vrata.

“Gospođo Jasmina, kako ste danas?” pita medicinska sestra Azra dok mi mjeri tlak. “Ima li tko da vas posjeti?” Slegnem ramenima i nasmiješim se kroz suze: “Djeca su zauzeta.” Azra mi stisne ruku: “Znam kako vam je. I moja mama je sama u Zenici. Djeca uvijek misle da ima vremena…”

Pokušavam opravdati Lejlu i Dinu pred sobom i pred drugima. Govorim da su daleko, da imaju svoje brige. Ali istina je da su se udaljili. Možda ih podsjećam na ono što su izgubili – oca, djetinjstvo, sigurnost. Možda im moj veliki dom djeluje kao teret, podsjetnik na nešto što više ne mogu imati.

Jedne večeri, dok ležim budna u bolničkoj sobi, čujem kako netko šapuće u hodniku. Prepoznajem Dinin glas: “Ne znam što da joj kažem… Osjećam se krivim što ne dolazim češće.” Lejla odgovara: “I ja isto. Ali svaki put kad dođem tamo, osjećam se kao da ulazim u muzej našeg djetinjstva. Sve je isto, a ništa nije isto.”

Ulaze tiho u sobu. Dino sjeda do mog kreveta i spušta pogled: “Mama… izvini što nismo dolazili.” Lejla mi stisne ruku: “Zabrinuli smo se kad smo čuli za infarkt.” Gledam ih i osjećam kako mi srce opet lupa – ovaj put od tuge i olakšanja istovremeno.

“Zašto ste se udaljili?” pitam tiho. Dino sliježe ramenima: “Ne znam… Možda zato što nam je sve ovdje ostalo isto kao kad smo bili djeca. Kao da vrijeme nije prošlo za ovu kuću, ali za nas jeste.” Lejla dodaje: “Mama, bojali smo se da ćemo te povrijediti ako ti kažemo da nam je teško dolaziti. Sve nas podsjeća na tatu… na ono što više nemamo.”

Suze mi klize niz lice dok ih slušam. “Nisam znala… Mislila sam da vas dom može zbližiti, a ne udaljiti.” Dino me zagrli: “Možda bismo trebali zajedno pronaći novo mjesto za tebe – bliže nama, manje, toplije.” Lejla klimne glavom: “Ili barem promijeniti nešto u toj kući… Da više ne bude muzej nego dom u kojem ćemo stvarati nove uspomene.”

Te noći dugo razgovaramo o svemu što nas boli i razdvaja. O strahu od promjena, o osjećaju krivnje, o tome kako materijalno nikad ne može zamijeniti bliskost. Prvi put nakon dugo vremena osjećam nadu.

Kad ostanem sama, gledam kroz prozor bolničke sobe prema svjetlima grada i pitam se: Je li moguće da nas zidovi koje gradimo oko sebe – bilo od cigle ili od tišine – mogu toliko udaljiti jedne od drugih? Je li dom mjesto ili ljudi koji ga ispunjavaju ljubavlju?

Što vi mislite – može li veliki dom biti razlog samoće ili je to samo izgovor za ono što ne želimo priznati sami sebi?