Kad Djeca Odu: Priča o Samoći u Starosti

“Zar je ovo sve što mi je ostalo?” šapćem sama sebi dok gledam kroz prozor, promatrajući kako kišne kapi klize niz staklo. U stanu je tišina, ona gusta, teška tišina koja pritišće prsa. Nekad su ovdje odzvanjali dječji smijeh, mirisale su pite iz pećnice, a sada… sada čujem samo vlastito disanje i povremeno škripanje parketa.

“Mama, ne mogu sad, imam sastanak!” viknula je Lana prošli tjedan preko telefona. “Javit ću ti se kasnije.” Nije se javila. Niti taj dan, niti sljedeći. Damir mi pošalje poruku jednom mjesečno, obično kad mu treba nešto iz stare kuće ili kad treba potvrdu za neki dokument. A Ivana… Ivana je otišla u Njemačku prije tri godine. Prvih mjeseci smo se čule svaki vikend, a sada prođe i po mjesec dana bez riječi.

Sjedim za kuhinjskim stolom, gledam stare fotografije. Na jednoj smo svi zajedno na moru, na drugoj Lana drži diplomu, Damir se smije s prijateljima, Ivana grli psa kojeg smo morali dati kad su djeca otišla. Suze mi naviru na oči. Sjećam se kako sam svaku noć ostajala budna čekajući ih da dođu kući iz izlaska, kako sam štedjela na sebi da njima kupim tenisice ili platim instrukcije iz matematike. Sjećam se kako sam radila dvostruke smjene u bolnici, samo da njima ništa ne fali.

“Zašto me više ne trebaju?” pitam samu sebe dok perem šalicu od jutarnje kave. “Jesam li ih previše razmazila? Jesam li ih naučila da je mama uvijek tu, pa sad misle da će to trajati zauvijek?”

Susjeda Milka mi često kaže: “Ma pusti djecu, svi su oni danas sebični. Gledaj sebe!” Ali kako da gledam sebe kad sam cijeli život gledala njih? Kad sam svaki plan, svaku želju podredila njima? Kad sam sanjala o putovanju u Prag, ali sam radije platila Lani tečaj engleskog? Kad sam Damiru kupila bicikl umjesto nove haljine za svadbu od kolegice?

Jednog dana odlučila sam ih sve pozvati na ručak. “Djeco, dođite u nedjelju, napravit ću sarmu kao nekad.” Lana je rekla da ima previše posla, Damir da vodi sina na nogomet, a Ivana da joj je preskupo putovati iz Münchena samo za vikend. Ostala sam sama s loncem sarme i tri prazna tanjura.

Navečer sam sjela na balkon i zapalila cigaretu, iako sam obećala sebi da više neću. Gledala sam svjetla grada i pitala se gdje sam pogriješila. Možda sam trebala biti stroža? Možda manje popuštati? Možda više misliti na sebe?

Sljedećih dana pokušavala sam pronaći smisao u malim stvarima. Otišla sam na tržnicu, popričala s prodavačem voća iz Dervente. “Kako ste danas, gospođo Zora?” pitao me s osmijehom. “Eto, ide nekako,” odgovorila sam. Taj kratki razgovor bio mi je vrhunac dana.

Pokušala sam se priključiti udruzi umirovljenika. Prvi put kad sam došla na sastanak, svi su već sjedili u svojim grupicama. Prišla mi je gospođa Nada: “Vi ste nova? Dođite sjesti s nama.” Osjetila sam toplinu, ali i tugu – svi su pričali o unucima koji ih posjećuju svake subote.

Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je Ivana. “Mama, oprosti što se rijetko javljam… Znaš kako je ovdje, posao, djeca…” Glas joj je bio umoran. “Znam, dušo,” rekla sam tiho. “Samo mi nedostaješ.” Osjetila sam knedlu u grlu dok je šutjela s druge strane.

“Možda bih mogla doći na ljeto,” rekla je napokon. “Ako uspijem dobiti godišnji…” Nisam htjela plakati pred njom pa sam samo šapnula: “Bit ću ovdje. Uvijek ću biti ovdje za vas.”

Noći su najteže. Ležim u krevetu i slušam sat kako otkucava. Sjećanja naviru – prvi koraci, prve riječi, prvi dan škole… I onda tišina. Ponekad poželim zaspati i ne probuditi se.

Ali onda se sjetim da još uvijek mogu nešto promijeniti. Da možda nije kasno pronaći smisao izvan majčinske uloge. Počela sam pisati dnevnik, upisala tečaj slikanja u lokalnom domu kulture. Upoznala sam Jadranku koja je također sama – njezina djeca žive u Švedskoj.

Jednog dana Lana mi je poslala poruku: “Mama, jesi dobro? Dugo se nismo čule.” Umjesto da joj zamjerim što me nije zvala ranije, napisala sam: “Dobro sam, dušo. Počela sam slikati! Dođi pogledati kad stigneš.” Možda će doći, možda neće – ali ja više neću čekati život da mi se dogodi.

Ipak, svake večeri pitam samu sebe: Jesam li pogriješila što sam sve dala djeci? Je li moguće pronaći sreću kad te oni kojima si sve dao zaborave? Što vi mislite – ima li nade za nas koji ostanemo sami?