Na blagajni sam ugledao bivšu ženu: Bila je neprepoznatljiva, a ja sam shvatio što sam izgubio
“Lejla? Jesi li to ti?” riječi su mi zapele u grlu dok sam stajao u redu u Konzumu, držeći mlijeko i kruh kao da su mi posljednja slamka spasa. Nisam je vidio godinama. Kad smo se rastali, bila je umorna, iscrpljena žena s podočnjacima i pogledom koji je uvijek tražio izlaz iz naše svakodnevne borbe. Sada je stajala ispred mene, u elegantnim cipelama, s osmijehom koji je osvjetljavao cijelu trgovinu. Kosa joj je bila sjajna, a oči pune života. Nisam mogao vjerovati da je to ista osoba koju sam nekad volio, a još više – povrijedio.
“Gospodine, jeste li vi na redu?” blagajnica me trzajem vratila u stvarnost. Lejla me nije ni pogledala. Prošla je pored mene kao da sam zrak. U tom trenutku osjetio sam nešto što nisam dugo – žaljenje, ali ne ono površno, već ono koje ti sjedi na prsima i ne da ti disati.
Sjećanja su navirala kao bujica. Svađe zbog sitnica – tko će iznijeti smeće, zašto nisam stigao na roditeljski sastanak, zašto ona uvijek mora biti ta koja kuha i pere. “Nisi ti kriv, Dino,” govorila bi mi moja sestra Ivana kad bih joj se žalio. “Ali nisi ni nevin.”
Nakon razvoda, mislio sam da ću biti slobodan. Prijatelji su me tapšali po ramenu: “Ma pusti, imaš 35 godina, život je pred tobom!” Ali život bez Lejle bio je prazan. Stan je bio tih, previše uredan, a hrana bezukusna. Vikendi su bili najgori – kad bi sin Tarik došao kod mene, gledali bismo filmove u tišini, obojica nespretni u toj novoj stvarnosti.
Jedne večeri, dok sam sjedio na balkonu s pivom u ruci, nazvala me mama. “Dino, sine, jesi li dobro? Znaš da uvijek možeš doći kući.” Nisam mogao priznati ni njoj koliko mi nedostaje Lejla. Bio sam tvrdoglav kao moj otac – nikad ne pokazuj slabost.
Ali sada, gledajući Lejlu kako razgovara s blagajnicom i smije se nekoj šali, shvatio sam koliko sam bio slijep. Ona je ponovno pronašla sebe. Ja sam ostao isti – zarobljen u prošlosti.
“Dino, jesi li to stvarno ti?” začuo sam poznati glas iza sebe. Okrenuo sam se i ugledao Amira, starog prijatelja iz srednje škole. “Nisam te vidio sto godina! Kako si?”
“Ma evo… Dobro,” slagao sam automatski.
Amir je bacio pogled prema Lejli koja je upravo izlazila iz trgovine. “Znaš da je ona sad glavna u onoj novoj firmi kod Bulevara? Kažu da vodi tim od dvadeset ljudi.”
Osjetio sam kako me nešto steže u prsima. Dok smo bili zajedno, Lejla je uvijek željela više – željela je završiti fakultet, raditi nešto što voli. Ja sam bio taj koji ju je uvjeravao da nema smisla riskirati stalni posao zbog snova.
“Znaš,” nastavio je Amir, “čuo sam da ima nekog novog. Neki arhitekt iz Sarajeva.”
Nisam znao što bih rekao. Samo sam klimnuo glavom i brzo se oprostio od Amira.
Kod kuće sam sjedio za stolom i gledao stare fotografije na mobitelu. Lejla i ja na moru u Makarskoj, Tarik na biciklu ispred zgrade, svi nasmijani kao da ništa nije moglo poći po zlu. Sjetio sam se jedne večeri kad smo se posvađali zbog računa za struju. Vikao sam na nju jer nije platila na vrijeme, a ona je samo šutjela i brisala suze dok je slagala rublje.
“Zašto si uvijek ti ta koja popušta?” pitao sam tada.
“Jer netko mora,” odgovorila je tiho.
Nisam tada shvaćao koliko ju gušim svojim očekivanjima i nesigurnostima.
Sljedećih dana nisam mogao izbaciti Lejlin osmijeh iz glave. Tarik mi je došao u posjetu i pitao: “Tata, jesi li sretan?”
Zastao sam. “Zašto pitaš?”
“Samo… Mama izgleda sretno kad je s nama. A ti si često zamišljen.”
Nisam znao što da kažem djetetu od deset godina koje vidi više nego odrasli.
Jedne subote odlučio sam otići do Lejlinog novog stana pod izlikom da donesem Tarikovu jaknu koju je zaboravio kod mene. Otvorila mi je vrata s osmijehom.
“Dino! Kako si?”
“Dobro… Evo, donio sam Tarikovu jaknu.”
“Uđi na kavu ako imaš vremena.”
Sjeo sam za kuhinjski stol koji smo nekad zajedno birali u Ikei. Sve je bilo drugačije – svjetlije boje, slike na zidovima koje nisam prepoznavao.
“Vidim da ti dobro ide,” rekao sam nespretno.
Lejla se nasmijala: “Nije bilo lako. Ali naučila sam voljeti sebe.”
Pogledala me ravno u oči: “Znaš, Dino… Nije sve bilo tvoja krivica. I ja sam griješila. Ali sad znam što želim.”
Htio sam joj reći koliko mi nedostaje, koliko žalim zbog svega što smo izgubili. Ali riječi nisu izlazile.
Kad sam izašao iz stana, osjetio sam olakšanje i tugu istovremeno. Shvatio sam da ponekad moraš pustiti nekoga da bi oboje pronašli svoj mir.
Sada često razmišljam o tome gdje bih bio da smo oboje imali više hrabrosti razgovarati iskreno i slušati jedno drugo dok još nije bilo kasno.
Možda ste i vi nekad izgubili nekoga jer ste predugo šutjeli ili uzimali zdravo za gotovo ono što imate? Što biste vi napravili drugačije da možete vratiti vrijeme?