Bratova kuća, moje suze: Dom iz djetinjstva koji više nije moj
“Jasmina, moramo razgovarati. Nije više kao prije.” Dinov glas bio je hladan, gotovo služben. Stajala sam na drvenoj verandi našeg starog kućerka u predgrađu Sarajeva, stežući šal oko ramena. Vjetar je nosio miris dima i pečenih paprika iz susjedstva, ali meni je u nosu gorjela samo jedna misao: ovo je moj dom. Naš dom.
“Šta nije kao prije, Dino?” pitala sam tiho, gledajući ga kako nervozno prebire ključevima po džepu. Pogledao me ispod obrva, onako kako je to radio kad bi me uhvatio da krišom uzimam maminu čokoladu iz ormara.
“Znaš i sama… Ja sam sad vlasnik. Papiri su na meni. Znaš kako je bilo s ostavinskom raspravom. Ti si rekla da ti nije važno, da ti je bitno samo da ostaneš ovdje dok se ne snađeš. Ali… Jasmina, ja više ne mogu ovako. Treba mi novac. Ako želiš ostati, morat ćeš plaćati najamninu.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Ovaj dom, ova kuhinja gdje je mama satima pravila pitu i gdje smo tata i ja igrali šah dok su kiše lupale po prozorima… Sad je to samo nekretnina? Investicija?
“Dino, pa ovo je i moj dom! Ovdje sam odrasla! Zar ti stvarno misliš da bih ti okretala leđa da si ti na mom mjestu?”
On je slegnuo ramenima. “Nije stvar u tome što ja mislim. Stvar je u tome što život nije bajka. Ja imam svoju porodicu, djecu, kredit za stan u Zagrebu. Ne mogu više pokrivati troškove ove kuće. Ako nećeš plaćati, morat ću iznajmiti nekome drugom.”
Sjećanja su mi navirala kao bujica: prvi bicikl na dvorištu, miris svježe pokošene trave, zvuk tatinog smijeha dok mi pomaže oko matematike… Sve to sad vrijedi koliko i mjesečna stanarina?
Nisam znala šta da kažem. Samo sam sjela na stepenice i pustila suze da teku. Dino je stajao iznad mene, nesiguran, možda čak i posramljen, ali nije popuštao.
Sljedećih dana kuća je postala hladna i strana. Svaki kutak podsjećao me na ono što gubim. Komšije su počele šaputati: “Jesi čula? Dino traži od Jasmine da plaća najamninu! Sram ga bilo!” Drugi su govorili: “Pa šta će čovjek? I on ima svoju djecu… Nije lako danas nikome.”
Moja najbolja prijateljica Sanja došla je jedne večeri s bocom vina.
“Jasmina, moraš biti jaka. Znam da boli, ali možda je vrijeme da kreneš dalje. Ova kuća te veže za prošlost. Možda ti treba novi početak?”
Ali kako ostaviti sve? Kako izbrisati uspomene na mamu koja mi je šaptala priče pred spavanje ili tatu koji me tješio kad sam pala s ljuljačke?
Jedne noći nisam mogla spavati. Izašla sam na verandu i gledala u zvijezde. Sjetila sam se kako smo Dino i ja kao djeca ležali na travi i zamišljali budućnost. Nikad nisam mislila da će nas život ovako razdvojiti.
Sutradan sam skupila hrabrost i otišla do Dine u njegov stan u Novom Zagrebu.
“Dino, moramo razgovarati još jednom. Znam da ti nije lako. Znam da imaš svoju porodicu i obaveze. Ali ovo što tražiš od mene… To nije samo novac. To je kao da mi uzimaš sve što imam od roditelja. Zar ne možeš barem malo razumjeti?”
Dino je uzdahnuo i sjeo za kuhinjski stol.
“Jasmina, vjeruj mi, nije mi lako ovo tražiti od tebe. Ali kad pogledam svoju djecu… Kad vidim koliko nam fali svaki dinar… Ne mogu drugačije. Ako želiš ostati, plati koliko možeš. Ali ne mogu više besplatno držati kuću koja propada dok ja jedva spajam kraj s krajem.”
Gledala sam ga dugo, pokušavajući pronaći brata kojeg sam voljela cijeli život. Onog istog koji me branio od dječaka iz susjedstva, koji mi je donosio sladoled kad bih bila bolesna.
“Znači li to da smo sad samo podstanar i gazda?” pitala sam kroz suze.
Dino je šutio.
Vratila sam se kući s osjećajem praznine koji ništa nije moglo ispuniti. Počela sam pakirati stvari, svaku knjigu, svaku šalicu s cvjetićima koje je mama skupljala godinama. Komšije su dolazile nuditi pomoć, neki su plakali sa mnom.
Na kraju sam odlučila otići. Pronašla sam mali stan u centru Sarajeva, daleko od svega poznatog.
Prve noći u novom stanu osjećala sam se kao stranac u vlastitom životu. Ali znala sam jedno: dom nisu zidovi ni krov nad glavom. Dom su ljudi koje voliš – čak i kad te povrijede.
Ponekad se pitam: jesmo li Dino i ja mogli drugačije? Je li novac vrijedan toga da izgubiš sestru? Ili možda nikad nismo ni znali koliko nas prošlost drži zarobljenima?
Možda vi znate odgovor bolje od mene? Da li biste vi oprostili bratu ili otišli zauvijek?