Pod Očevim Pritiskom: Moram li Žrtvovati Svoje Snovi zbog Njegovih Očekivanja?

“Ako do tridesete ne rodiš dijete, možeš zaboraviti na moju pomoć!” grmio je otac dok je lupao šakom o stol. Njegove riječi odzvanjale su mi u ušima i dok sam kasnije sjedila sama u svojoj sobi, gledajući kroz prozor na kišni zagrebački dan. Zovem se Ivana, imam dvadeset i devet godina, završila sam ekonomiju i radim u jednoj banci. Imam dečka, Adnana, Bosanca iz Tuzle, kojeg moj otac nikada nije prihvatio. “Nije on za tebe, Ivana. Treba ti netko tko zna što znači obitelj, tko će ti dati unuke!” ponavljao je stalno.

Moja majka, Jasna, šutjela je za stolom, pogleda prikovanog za tanjur. Znam da pati zbog mene, ali nikada nije imala snage suprotstaviti se ocu. “Ivana, znaš kakav je tvoj otac…” šaptala bi mi navečer dok bi mi donosila čaj u sobu. “On samo želi najbolje za tebe.”

Ali što je najbolje za mene? Svaki dan osjećam kako se gušim pod teretom tuđih očekivanja. Moje prijateljice, Marija i Selma, već su udane i imaju djecu. Kad se nađemo na kavi u Importanneu, razgovaraju o pelenama i vrtićima, a ja se osjećam kao uljez. “Ivana, kad ćeš ti?” pitaju me uz smijeh, ali u njihovim očima vidim zabrinutost.

Adnan me voli, ali ni on ne razumije pritisak pod kojim sam. “Pusti ih, ljubavi. Mi ćemo živjeti kako mi želimo,” govori mi dok me grli u svom malom stanu na Trešnjevci. Ali što ako ostanem bez očeve pomoći? Plaća mi nije dovoljna za kredit koji sam uzela za stan. Otac je jamac. Ako me isključi iz svega, mogu završiti na ulici.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe s ocem, pobjegla sam kod Adnana. Sjeli smo na balkon i gledali svjetla grada. “Ne mogu više ovako,” rekla sam kroz suze. “On me ucjenjuje. Ili dijete ili ništa.”

Adnan je šutio dugo. “Ivana, ja te volim i želim s tobom budućnost. Ali ne želim da rodiš dijete zbog straha ili ucjene. To nije život.”

Sljedećih dana nisam mogla spavati. Na poslu sam griješila, šefica me opomenula jer sam zaboravila poslati važan izvještaj. Kod kuće sam izbjegavala oca, ali on je uvijek nalazio način da me podsjeti na svoje uvjete.

“Znaš li ti koliko sam ja radio da bi ti imala sve?” vikao je jedne subote dok sam pokušavala doručkovati. “Tvoja majka i ja smo se odrekli svega! A ti? Samo misliš na sebe!”

Pogledala sam ga ravno u oči prvi put nakon dugo vremena. “Tata, ja nisam ti. Ja imam svoje snove. Ne želim dijete sada. Možda jednog dana, ali ne ovako.”

Njegovo lice se izobličilo od bijesa. “Onda se iseli! Nema više ni kune od mene!”

Majka je plakala u kuhinji. Ja sam spakirala nekoliko stvari i otišla kod Adnana.

Tjedni su prolazili. Otac mi nije odgovarao na poruke ni pozive. Majka mi je krišom slala novac za hranu i režije. Adnan je bio uz mene, ali osjećala sam se izgubljeno.

Jednog dana dobila sam poziv iz banke – otac je povukao jamstvo za moj kredit. Imala sam mjesec dana da pronađem rješenje ili ću izgubiti stan.

Sjela sam na klupu u parku Maksimir i plakala kao dijete. Pridružila mi se starija gospođa koja je hranila golubove.

“Dijete drago, što te muči?” pitala me nježno.

Ispričala sam joj sve – o ocu, ucjeni, kreditu, Adnanu.

“Znaš,” rekla je tiho, “moj sin je otišao u Njemačku jer nije mogao živjeti pod našim pritiscima. Sad ga viđam samo ljeti. Ponekad roditelji zaborave da djeca nisu njihovo vlasništvo. Moraš birati svoje srce, koliko god to bilo teško.”

Te riječi su mi odzvanjale danima.

Nazvala sam oca još jednom. “Tata, molim te…”

Prekinuo me: “Nema razgovora dok ne odlučiš biti prava žena!”

Te noći donijela sam odluku – prodala sam stan i preselila kod Adnana. Počela sam tražiti drugi posao i upisala tečaj digitalnog marketinga.

Majka me posjećuje kad može; donese pitu ili domaće kolače i šapne: “Ponosna sam na tebe, ali nemoj reći tati.” Ponekad joj vidim suze u očima kad odlazi.

Otac mi još uvijek ne govori. Nedavno sam ga srela na tržnici Dolac – okrenuo je glavu kao da me ne poznaje.

Svake večeri pitam se jesam li pogriješila što nisam pristala na njegove uvjete ili sam napokon napravila prvi korak prema sebi.

Može li ljubav prema roditelju biti toliko jaka da nas slomi? Ili moramo naučiti voljeti sebe više nego što nas drugi vole? Što biste vi učinili na mom mjestu?