Kad ti svekrva donese kantu preraslih krastavaca: Ljeto u sjeni obiteljskih usporedbi
“Opet si ti dobila te debele, a Ivana one male, vidiš li ti to?” – šapnula mi je mama dok smo stajale na balkonu, gledajući kako svekrva iz auta vadi dvije kante. Jedna, puna savršenih, malih krastavaca, završila je u Ivaninim rukama. Druga, s onim preraslim, tvrdim i izobličenim, bila je namijenjena meni.
“Evo, Sanja, za tebe! Ti znaš što s njima!” – rekla je svekrva glasno, kao da mi daje najveće blago. Osjetila sam kako mi obrazi gore. Ivana se nasmijala, nježno zahvalila i već počela planirati zimnicu. Ja sam samo kimnula glavom i odvukla svoju kantu u kuhinju.
Nisam mogla ne primijetiti pogled koji su razmijenile svekrva i Ivana. Kao da sam ja uvijek ona koja dobije ostatke, ono što nitko drugi neće. Uvijek sam bila ta koja mora dokazivati da vrijedi, da zna, da može. U Bosni sam odrasla uz majku koja je uvijek govorila: “Šuti i trpi, tako je u životu.” Ali ja nisam htjela šutjeti.
“Što ćeš s tim?” – pitao me muž Dario kad je došao s posla i vidio kantu na stolu.
“Ne znam. Možda ih bacim. Ili ću ih dati susjedi za kokoši,” odgovorila sam, pokušavajući zvučati ravnodušno.
Dario je slegnuo ramenima: “Ma pusti, znaš kakva je moja mater. Njoj su svi drugi bolji od nas.”
Ali nije bilo tako jednostavno. Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale riječi koje mi je svekrva često znala reći: “Ivana je uvijek tako uredna, sve joj je pod konac… A ti?” Uvijek usporedbe. Uvijek osjećaj da nisam dovoljno dobra.
Sljedeći dan došla je Ivana na kavu. Sjela je za stol, a ja sam joj natočila sok.
“Znaš, Sanja, meni je tvoja mama uvijek govorila da si ti najpametnija od svih nas. I stvarno mislim da jesi. Znaš što bi mogla s onim krastavcima? Napravi ajvar od njih!” – rekla je kroz smijeh.
Pogledala sam je iznenađeno. “Ajvar od krastavaca? To još nisam čula.”
“Pa probaj! Ili ih napuni mesom kao paprike. Tko kaže da moraš raditi ono što svi rade?”
Te večeri odlučila sam pokušati. Pozvala sam djecu u kuhinju i zajedno smo gulili krastavce, smijali se njihovim čudnim oblicima i izmišljali imena za svakog od njih. Dario je donio staru bakinu knjigu recepata i pronašli smo recept za slatko od krastavaca – nešto što nitko od nas nije probao.
Dok smo kuhali, kuhinja se ispunila mirisom djetinjstva i smijehom koji mi je nedostajao otkako smo se preselili iz Sarajeva u Zagreb. Prisjetila sam se dana kad smo kod kuće radili zimnicu svi zajedno – mama, tata, brat i ja – bez obzira na to kakvi su krastavci bili.
Nakon nekoliko sati imali smo nekoliko teglica neobičnog slatka i još više uspomena. Djeca su bila ponosna na svoj rad, a Dario me zagrlio: “Vidiš? Nije važno što ti netko donese – važno je što ti napraviš od toga.”
Ali drama nije tu stala. Sljedeći vikend imali smo obiteljski ručak kod svekrve. Ivana je ponosno donijela svoje savršene kisele krastavce, a ja sam stavila na stol teglicu našeg slatka.
Svekrva je pogledala etiketu i podigla obrvu: “Slatko od krastavaca? To još nisam probala…”
“Probajte,” rekla sam mirno.
Svi su uzeli po žličicu. Na trenutak je nastala tišina.
“Ovo je… stvarno dobro!” – rekla je Ivana iskreno iznenađena.
Svekrva nije ništa rekla, ali sam vidjela kako uzima još jednu žlicu.
Kasnije mi je prišla dok sam prala suđe.
“Znaš, Sanja… Nisam mislila ništa loše s onim krastavcima. Samo… znaš da ja ne znam uvijek pokazati kako mi je stalo. Ti si snalažljiva cura. Zato sam ih tebi dala.”
Osjetila sam kako mi knedla stoji u grlu. Prvi put nakon dugo vremena nisam osjećala gorčinu prema njoj.
Te večeri sjela sam na balkon s Darijom.
“Znaš,” rekla sam tiho, “možda nikad neću biti Ivana u očima tvoje mame. Ali možda to ni ne moram biti. Možda samo trebam biti ja – sa svim svojim preraslim krastavcima i ludim idejama.”
Dario me poljubio u čelo: “Baš tako.”
Gledala sam u noćno nebo i pitala se: Koliko nas još živi u sjeni tuđih očekivanja? I koliko nam treba da shvatimo da vrijedimo baš takvi kakvi jesmo?