Na pola života saznao sam da djeca nisu moja
“Nije moguće, Alma… reci mi da lažeš!” Glas mi je drhtao dok sam stajao nasred dnevnog boravka, gledajući ženu koju sam volio više od svega. Ona je šutjela, gledala u pod, a meni su ruke podrhtavale kao da sam starac, a ne čovjek od četrdeset i dvije godine.
Sve je počelo sasvim obično. Nedjelja, miris kave, djeca se igraju u dvorištu. Na stolu novine, na radiju Oliver. Alma i ja šalimo se kao uvijek. “Ajde, Jasmin, znaš da bi bez mene bio izgubljen!” smijala se dok je prala suđe. “Ma ti si moj kompas, znaš to dobro,” odgovorio bih joj svaki put. I stvarno sam vjerovao u to.
Nakon srednje škole nismo se vidjeli godinama. Ona je otišla u Zagreb na faks, ja ostao u Sarajevu raditi kod strica u radionici. Kad smo se ponovo sreli na svadbi zajedničkog prijatelja, sve je kliknulo. Kao da nas godine nisu razdvojile. Ubrzo smo se vjenčali, preselili u Osijek zbog mog posla i počeli graditi život iz temelja.
Imali smo dvoje djece – Lejlu i Tarika. Lejla je imala njezine oči, Tarik moj osmijeh. Tako sam barem mislio. Nikad nisam sumnjao u ništa. Bio sam otac koji je svaku večer pričao bajke, vodio ih na treninge, učio ih voziti bicikl. Alma je bila stub naše kuće – uvijek nasmijana, uvijek spremna za šalu.
Ali onda… onda je došao onaj dan kad je sve puklo.
Sve je počelo bezazleno – Lejla je trebala vađenje krvi za alergotest. Liječnica je spomenula nešto o krvnim grupama. “Vaša kćer ima AB krvnu grupu?” upitala me usputno. “Da, zašto?” pitao sam zbunjeno. “Samo pitam… Vi ste nulta, a supruga A?”
Nisam odmah shvatio što to znači. Tek kad sam došao kući i gurnuo podatke u Google, srce mi je preskočilo. Kombinacija naših krvnih grupa nije mogla dati AB dijete. U meni se nešto slomilo.
Tjednima sam šutio, promatrao Almu krišom, gledao djecu s nekom čudnom tugom. Noćima nisam spavao. Počeo sam sumnjati u sve – u svaki osmijeh, svaki zagrljaj.
Jedne večeri, kad su djeca već spavala, skupio sam hrabrost i pitao Almu: “Alma… jesi li mi vjerna bila?”
Pogledala me kao da sam joj nož zabio u srce. “Jasmin… što ti je? Naravno da jesam!”
Ali nisam joj vjerovao. Otišao sam i napravio DNK testove – krišom, bez njezina znanja. Kad su rezultati stigli, svijet mi se srušio: ni Lejla ni Tarik nisu biološki moja djeca.
Suočio sam Almu s rezultatima. Prvo je šutjela, a onda briznula u plač. “Jasmin… molim te… nije kako misliš! Bila sam izgubljena prije nego smo se vjenčali… Nisam znala… Bože, oprosti mi!”
Nisam mogao vjerovati što čujem. Sve godine ljubavi, povjerenja – nestale su u sekundi.
“Tko je otac?” pitao sam kroz zube.
“Ne znam sigurno… Bila sam s Edinom jedno vrijeme… ali mislila sam da si ti otac!”
Edin – moj najbolji prijatelj iz djetinjstva. Onaj kojem sam povjeravao sve tajne.
Sljedećih dana živjeli smo kao stranci pod istim krovom. Djeca su osjećala napetost, pitala me zašto više ne pričam bajke navečer. Nisam imao snage gledati ih u oči.
Roditelji su saznali – majka me zvala svaki dan: “Jasmin, djeca su tvoja koliko i njezina! Ne pravi gluposti!” Otac je bio krut: “Oprosti joj ako možeš, ali ne dozvoli da te gaze!”
Prijatelji su šaptali iza leđa. U kafiću kod Džemala svi su znali prije mene. “Vidi ga, jadnik…”
Alma je pokušavala popraviti stvari: “Molim te, Jasmin… djeca te vole! Ti si im otac!”
Ali kako biti otac kad znaš da nisi? Kako voljeti kad ti srce vrišti od boli?
Jedne noći sjedio sam na balkonu i gledao svjetla grada. Lejla je došla tiho i sjela pored mene.
“Tata… hoćeš mi opet pričati onu priču o vuku i djevojčici?”
Pogledao sam je – ista ona djevojčica koju sam nosio na ramenima kad je imala tri godine. Suze su mi krenule niz lice.
“Hoću, Lejla… uvijek ću ti pričati priče.”
Ali duboko u sebi znao sam da ništa više neće biti isto.
Sada sjedim ovdje i pišem ovo pismo vama – ljudima koji možda nikad neće doživjeti ovakvu izdaju, ali možda hoće razumjeti moju bol.
Je li krv ono što nas čini roditeljima ili ljubav koju dajemo svakog dana? Može li se oprostiti izdaja koja ti slomi dušu? Što biste vi učinili na mom mjestu?