Bivša svekrva na mojoj strani: Priča o borbi za sina i neočekivanoj podršci
“Ne mogu više, Zora. Ne mogu više moliti Edina da se sjeti vlastitog sina!” viknula sam kroz suze, dok sam sjedila za kuhinjskim stolom u njenom malom stanu u Novom Zagrebu. Zora je tiho promiješala kavu, pogledala me svojim blagim, ali odlučnim očima i rekla: “Slušaj me, Jasmina. On je moj sin, ali Leon je moje srce. Neću dozvoliti da ga zaboravi. Moraš tražiti alimentaciju. Zakon je na tvojoj strani.”
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Nisam mogla vjerovati da mi upravo bivša svekrva savjetuje da tužim njenog sina. Ali Zora nikada nije bila tipična svekrva. Od prvog dana kad sam ušla u njihovu obitelj, prihvatila me kao kćer. Kad sam ostala trudna s Leonom, ona je bila ta koja je trčala po bolnicama i donosila mi juhu kad sam ležala s trudničkim mučninama.
Edin i ja smo se upoznali na fakultetu u Sarajevu. Bio je šarmantan, duhovit i pun planova. Vjenčali smo se mladi, preselili u Zagreb zbog njegovog posla. Prvih godina bilo je lijepo, ali onda su došle svađe, njegova odsutnost, kasni izlasci i šutnja. Kad sam mu rekla da želim razvod, samo je slegnuo ramenima: “Ako misliš da će ti biti bolje bez mene, samo izvoli.”
Nakon razvoda, Edin je nestao iz naših života. Povremeno bi poslao poruku za Leonov rođendan ili Božić, ali nikada nije pitao treba li nam što. Leon ga je prestao spominjati. Ponekad bi ga gledao na starim slikama i pitao: “Mama, gdje je tata? Zašto ne dolazi?” Nisam imala odgovora.
Zora je ostala uz nas. Svakog vikenda dolazila bi po Leona i vodila ga u Maksimir hraniti patke ili na sladoled na Jarun. Meni bi donijela domaće pite i uvijek ponavljala: “Ti si jaka žena, Jasmina. Ali ne moraš sve sama.”
Kad sam upoznala Ivana, nisam vjerovala da ću opet voljeti. Ivan je bio tih, strpljiv i nježan prema meni i Leona je prihvatio kao svog sina. Vjenčali smo se skromno, samo uz najbliže prijatelje i Zoru, naravno. Edin nije ni znao.
Ali financije su bile teške. Ivan radi kao vozač autobusa, ja sam učiteljica na pola radnog vremena. Stanarina, režije, Leonove knjige i treninzi – sve je to bilo previše za nas dvoje. Jedne večeri, dok sam slagala račune i plakala nad minusom na računu, Zora me nazvala.
“Jasmina, vrijeme je da tražiš ono što ti pripada. Edin ima novu ženu, novi auto, putuje po Europi… A ti se mučiš? Ne može tako!”
“Zora, ne želim probleme… Ne želim da Leon misli da sam pohlepna ili osvetoljubiva…”
“Nije stvar u tebi ni u njemu! Stvar je u Leonu! On ima pravo na oca – ili barem na njegovu odgovornost! Ako neće biti otac srcem, neka barem bude otac po zakonu!”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o Edinovoj hladnoći, o Leonovim tihim suzama kad bi vidio druge očeve na igralištu, o Ivanovoj dobroti i Zorinoj snazi. Sljedećeg jutra otišla sam u Centar za socijalnu skrb.
Bilo me sram kad sam ispunjavala papire za alimentaciju. Službenica me gledala preko naočala: “Znate li gdje radi vaš bivši suprug?”
“Radi u jednoj IT firmi… Dobro zarađuje…”
“Onda nema razloga da ne plaća za svoje dijete,” rekla je odlučno.
Kad je Edin dobio poziv suda, nazvao me prvi put nakon dvije godine.
“Šta ti ovo treba? Zar ti Ivan ne može prehraniti vas dvoje? Moraš li mi zagorčavati život?”
Osjetila sam kako mi krv vrije: “Edine, Leon nije Ivanov sin. On je tvoj sin! Ako ga već ne želiš vidjeti, barem mu plati ono što mu pripada!”
Nakon toga uslijedile su prijetnje odvjetnicima, ružne poruke i šutnja. Ali Zora nije odustajala.
“Ne boj se njega! Ja ću svjedočiti ako treba! Sram ga bilo!”
Na sudu je Edin sjedio hladan kao led. Sudac ga je upitao ima li što reći.
“Nemam novca,” slagao je.
Sudac je pogledao njegove izvode: “Vidim da ste prošlog mjeseca kupili novi automobil?”
Edin je šutio.
Alimentacija je dosuđena. Nije bila velika, ali bila je simbol pravde koju sam tražila za Leona.
Kad smo izašli iz sudnice, Zora me zagrlila: “Ponosna sam na tebe! I na sebe! Nismo dozvolile da Leon bude zaboravljen!”
Danas Leon ima deset godina. Ivan ga vodi na nogometne utakmice, a Zora ga svake subote vodi na kolače. Edin šalje novac – ponekad kasni, ponekad ne pošalje ništa – ali ja više ne molim niti šutim.
Ponekad se pitam: Što znači biti roditelj? Je li dovoljno roditi dijete ili treba imati hrabrosti ostati uz njega kad je najteže? I koliko vrijedi jedna baka koja voli više od vlastitog sina?
Što vi mislite – jesam li bila u pravu što sam poslušala Zoru? Koliko su bake važne u životima naše djece?