Gdje si nestala, mama?
“Opet si zaboravila gdje si ostavila ključeve, mama?” viknula sam iz hodnika, pokušavajući prikriti nervozu koja mi je već danima sjedila na ramenima. Ljiljana je stajala pored prozora, gledala u dvorište kao da tamo traži odgovor. Nije se ni okrenula. “Nisam ih ni uzimala danas,” promrmljala je tiho, a ja sam osjetila kako mi srce preskače od nemoći.
Nekad je bila žena koja je sve držala pod kontrolom – od računa do mog rasporeda u školi. Sada, kao da joj je svaki dan bio nova borba protiv zaborava i tišine koja se uvukla među nas. Otac je umro prije pet godina, a brat Ivan se odselio u Njemačku. Ostale smo nas dvije, ali kao da smo svaka na svom otoku.
“Mama, moramo razgovarati,” pokušala sam opet dok sam skupljala njene papuče s poda. “O čemu?” upitala je bezvoljno, ne skidajući pogled s prozora. “O svemu… O tome kako se osjećaš. O tome što ti treba. O meni. O tebi.”
Zastala sam, nadajući se da će barem sada podići pogled i vidjeti koliko mi nedostaje ona stara Ljiljana – žena koja me tješila kad bih pala s bicikla, koja je znala napraviti najbolju pitu od jabuka u ulici. Ali ona je samo slegnula ramenima i nastavila gledati kroz staklo.
Navečer sam sjedila za kuhinjskim stolom i gledala njene ruke dok reže kruh. Prsti su joj drhtali, a kruh se mrvio pod nožem. “Hoćeš li malo pomoći?” upitala me tiho. “Naravno,” odgovorila sam prebrzo, osjećajući krivnju što nisam sama ponudila pomoć.
“Znaš, Marija, nekad mi se čini da više ne pripadam ovdje,” rekla je iznenada, glasom koji je bio tanak poput paučine. “Kako to misliš?” pitala sam, a grlo mi se stegnulo. “Sve se promijenilo. Ti si odrasla. Ivan je otišao. Tvoj otac… Sve što radim, radim pogrešno.”
Nisam znala što reći. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam joj zamjerala sitnice – što je zaboravila kupiti mlijeko, što nije znala upaliti televizor, što me ponekad nije ni pitala kako sam provela dan. A sada sam shvatila da možda ni ja njoj nisam postavljala prava pitanja.
Sljedećih dana pokušavala sam biti strpljivija. Učila sam je kako koristiti mobitel, zajedno smo išle na tržnicu, ali između nas je i dalje zjapila praznina koju nisam znala premostiti.
Jednog jutra našla sam je kako sjedi na krevetu s Ivanovom starom jaknom u rukama. Mirisala ju je i tiho plakala. Sjela sam pored nje i zagrlila je. “Mama, fali ti Ivan?” pitala sam. Kimnula je glavom, a suze su joj klizile niz obraze.
“Fali mi sve što smo bili prije,” šapnula je. “Fali mi tvoj otac, fali mi buka u kući, fali mi osjećaj da sam potrebna.”
Tada sam prvi put shvatila koliko ju boli to što stari i što gubi kontrolu nad vlastitim životom. Koliko ju boli što nas gubi, jednu po jednu.
Te večeri smo dugo razgovarale. Ispričala mi je kako se boji zaborava – ne samo ključeva ili računa, nego zaborava svega što ju čini njom. Boji se da će jednog dana postati samo teret meni ili Ivanu.
“Mama, nisi teret,” rekla sam kroz suze. “Samo… ne znam uvijek kako ti pomoći.”
Zagrlila me čvrsto kao nekad kad sam bila dijete. “Samo budi tu,” šapnula je.
Ali život nije bio film u kojem nakon jednog razgovora sve postane bolje. Sljedećih tjedana opet smo se svađale oko sitnica – oko toga tko će oprati suđe, oko toga zašto ne želi izaći iz kuće kad joj predložim šetnju.
Jednog dana došla sam kući ranije s posla i zatekla je kako sjedi u mraku. “Zašto ne upališ svjetlo?” pitala sam nervozno. “Nisam htjela trošiti struju,” odgovorila je tiho.
Tada sam pukla: “Mama, nije problem u struji! Problem je što se povlačiš u sebe i ne želiš da ti iko pomogne! Kako da ti pomognem kad me stalno guraš od sebe?”
Pogledala me tužno i rekla: “Možda ne znaš kako jer ni ja ne znam kako da tražim pomoć.”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja svađa ili tišina među nama.
Počela sam tražiti pomoć – razgovarala sam s njenom liječnicom, raspitivala se o grupama podrške za starije osobe u našem kvartu u Sarajevu. Pokušavala sam uključiti Ivana preko videopoziva da barem jednom tjedno zajedno popijemo kavu preko ekrana.
Polako smo nalazile nove načine da budemo bliske – zajedno smo gledale stare albume, pričale o prošlim vremenima, smijale se uspomenama koje su još bile žive u njenoj glavi.
Ali svaki dan bio je nova borba protiv zaborava i tuge koja ju je povremeno preplavljivala.
Ponekad bih noću ležala budna i pitala se: Jesam li dovoljno dobra kćerka? Jesam li previše kasno shvatila koliko joj trebam biti blizu?
I sada vas pitam: Koliko često zaboravljamo pitati svoje roditelje kako su zaista? Koliko često čekamo da bude prekasno da izgovorimo ono najvažnije?