Svekrvina Pravila: Život pod Satom u Zagrebačkom Stanu
“Opet nisi obrisala prašinu iza televizora, Ivana!” – glas moje svekrve Ankice probio je tišinu stana kao nož kroz maslac. Stajala sam u kuhinji, ruke mi mokre od sapunice, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam prema satu na zidu – 17:03. Točno tri minute nakon što je Ankica završila svoj popodnevni čaj i krenula u inspekciju stana. Kao svaki dan.
“Nisam stigla, Ankice, danas sam imala sastanak na poslu…” pokušala sam mirno odgovoriti, ali ona me prekinula podignutom rukom.
“Nema opravdanja za nemar. U ovoj kući se zna red. Kad sam ja bila mlada, sve se stiglo i još se ručak kuhao na drva!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam joj htjela dati to zadovoljstvo. Okrenula sam se prema prozoru i gledala tramvaje kako prolaze Ilicom. Pitala sam se kako bi bilo živjeti negdje drugdje, negdje gdje sat ne otkucava svaki moj korak.
Moj muž, Dario, bio je između dvije vatre. “Ivana, znaš da je mama takva… Pusti je, proći će je,” šaptao bi mi navečer dok bismo ležali u krevetu, ali ja sam znala da neće proći. Ankica je bila žena od pravila, satova i rasporeda. U njezinom svijetu sve ima svoje mjesto i vrijeme – i ljudi, i osjećaji.
Prvih mjeseci nakon vjenčanja trudila sam se biti najbolja snaha. Učila sam njezine recepte za sarmu, peglala košulje na njezin način, čak sam i cvijeće zalijevala točno u 18 sati, kako je ona zahtijevala. Ali ništa nije bilo dovoljno dobro. “Previše soli u juhi.” “Dario nema čiste čarape.” “Tko ti je rekao da se zavjese peru svaka dva tjedna? To je prečesto!”
Jedne večeri, dok smo Dario i ja sjedili u dnevnoj sobi, Ankica je ušla s fasciklom u ruci. “Napravila sam raspored za sljedeći tjedan. Ivana, ti si zadužena za kuhinju i kupaonicu. Ja ću dnevni boravak i balkon. Dario će iznijeti smeće.”
Pogledala sam Darija tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima. “Mama voli red…”
S vremenom sam počela osjećati da nestajem. Moji prijatelji su me zvali na kavu, ali uvijek bih odbijala jer “nije red ostaviti Ankicu samu kod kuće”. Moja mama me pitala: “Ivana, jesi li sretna?” Nisam znala što da odgovorim.
Jednog popodneva, dok sam brisala prašinu iza televizora – ovaj put temeljito – čula sam kako Ankica razgovara telefonom sa susjedom Marijom.
“Ma znaš, Ivana je dobra cura, ali nije ona za našu kuću. Sve joj moraš reći dvaput. Nema ona tu žicu za domaćinstvo kao što smo mi imale…”
Stisnula sam krpu tako jako da mi se nokti zabili u dlanove. Osjetila sam kako mi se nešto lomi iznutra.
Te večeri odlučila sam razgovarati s Darijem.
“Dario, ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom životu. Tvoja mama me ne poštuje. Ne želim cijeli život živjeti po tuđim pravilima.”
Dario je šutio dugo, gledao u pod. “Znaš da nemamo novca za svoj stan… A mama je sama otkad je tata umro…”
“A ja? Ja nisam sama? Zar ja ne zaslužujem dom?”
Svađa je trajala satima. Ankica je slušala iza vrata.
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Ankica nije govorila ni riječi više nego što je morala. Dario je dolazio kasnije s posla. Ja sam se povukla u sebe.
Jednog jutra pronašla sam na stolu poruku: “Ivana, otišla sam kod Marije na kavu. Ručak ti je u frižideru. Ne zaboravi zaliti cvijeće u 18 sati.” Ispod poruke bila je mala hrpa novca – sitniš za kruh.
Taj sitniš me ponizio više nego sve kritike do tada.
Te večeri nazvala sam svoju mamu.
“Mama, mogu li doći k tebi nekoliko dana? Moram razmisliti o svemu.”
U njezinom zagrljaju prvi put nakon dugo vremena osjetila sam miris doma.
Dario me zvao svaki dan. “Vrati se, molim te. Mama kaže da će popustiti…” Nisam mu vjerovala.
Nakon tjedan dana vratila sam se samo po svoje stvari. Ankica me dočekala na vratima.
“Znaš, Ivana… Možda nisam bila fer prema tebi. Ali ova kuća ima svoja pravila…”
Pogledala sam je ravno u oči prvi put ikad.
“A ja imam svoja pravila, Ankice. I vrijeme je da ih počnem poštovati.”
Otišla sam bez osvrtanja.
Danas živim sama u malom stanu na Trešnjevci. Ponekad me uhvati tuga kad vidim Darija ili kad pomislim na sve što smo mogli imati da smo imali hrabrosti postaviti granice na vrijeme.
Ali svaki put kad pogledam sat na zidu, sjetim se – vrijeme više ne upravlja mnome.
Pitam vas: gdje vi povlačite granicu između poštovanja prema drugima i poštovanja prema sebi? Koliko ste spremni žrtvovati za mir u kući?