Jedno ljeto, jedan ultimatum: Kako sam spasila svoju obitelj (ili sam to samo sebi umišljala?)
“Dosta! Ili ćete mi pomoći, ili prodajem kuću i odlazim u dom!” viknula sam, glasom koji mi je zadrhtao od umora i bijesa. Znoj mi je curio niz leđa, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Bila je to najtoplija noć tog ljeta, a ja sam stajala nasred dnevnog boravka, okružena tišinom koju su prekinuli samo zujanje komaraca i škripa starog parketa. Moja djeca – Ivana, Tomislav i Marina – gledali su me u nevjerici. Nikad prije nisam podigla glas na njih. Nikad prije nisam priznala koliko sam slaba.
Ivana je prva progovorila, tiho, gotovo šaptom: “Mama, nemoj tako… Znaš da imamo svoje živote. Djeca, posao…”
“Znam!” prekinula sam je. “Znam da imate svoje živote. Ali ja više ne mogu sama!” Glas mi je pukao. Osjetila sam kako mi suze naviru u oči, ali nisam ih pustila da poteku. Nisam htjela biti slaba pred njima.
Tomislav je sjeo na rub kauča, nervozno lupkajući prstima po koljenu. “Mama, nemoj dramatizirati. Sve je u redu. Ako ti treba nešto, reci. Doći ću kad stignem.” Njegova ravnodušnost boljela me više od svega.
Marina je gledala kroz prozor, izbjegavajući moj pogled. Ona je uvijek bila najosjetljivija, ali i najudaljenija. “Možda bi ti stvarno bilo lakše u domu… Tamo imaš društvo, brigu…”
Te riječi su me pogodile kao nož. Zar sam im postala teret? Zar sam cijeli život radila za njih da bi me sada gurnuli u dom?
Sjećanja su mi navrla kao bujica: kako sam ih nosila kroz ratne godine u Sarajevu, kako smo bježali kod rodbine u Split, kako sam radila tri posla da im platim školu i knjige. Sjećam se kako sam Ivani šivala haljinu za maturalnu večer jer nismo imali novca za novu. Sjećam se Tomislavovih suza kad ga nisu primili na fakultet u Zagrebu. Sjećam se Marininih prvih koraka, njezinih strahova i snova.
A sada? Sada sam sama u ovoj kući koja mi postaje prevelika i preteška.
“Ne tražim puno,” nastavila sam tiše. “Samo da dođete češće. Da mi pomognete oko vrta, oko papirologije… Da popijemo kavu kao nekad. Da ne osjećam da sam sama na svijetu.” Glas mi je bio promukao od suza koje sam gutala.
Ivana je uzdahnula i sjela do mene. “Mama, oprosti… Znam da te zapostavljamo. Ali stvarno nam je teško uskladiti sve… Djeca su stalno bolesna, Marko radi po cijele dane…” Pogledala me molećivo.
Tomislav je slegnuo ramenima: “Možda bi trebala prodati kuću i preseliti bliže nama. Ova kuća je ionako stara i puna uspomena koje te samo muče.” Njegove riječi su me razljutile.
“Uspomene su sve što imam!” viknula sam. “Ova kuća je moj život! Vaš otac ju je gradio vlastitim rukama! Svaka cigla ima svoju priču! Kako možete biti tako hladni?”
Marina se okrenula prema meni, oči su joj bile crvene od suza. “Mama, ja… Ja ne mogu više dolaziti ovdje. Sve me podsjeća na tatu. Na ono što smo izgubili.”
Tišina je pala na sobu poput teškog pokrivača. Osjetila sam kako se zidovi stežu oko mene.
“Znači li to da ste svi za to da odem u dom? Da prodam sve što smo gradili?” pitala sam drhteći.
Ivana je šutjela. Tomislav je gledao u pod. Marina je brisala suze.
“Ne želimo te izgubiti,” prošaptala je Ivana. “Ali ne znamo kako ti pomoći…”
Osjetila sam kako mi se srce lomi na tisuću komadića. Cijeli život sam ih učila da budu jaki, da se bore za sebe. Jesam li ih time naučila i da zaborave na mene?
Noć je odmicala, a mi smo sjedili u tišini. Vanjski svijet bio je dalek – samo zvukovi cvrčaka i povremeni automobili koji su prolazili ispod prozora podsjećali su nas da život ide dalje.
Nakon dugo vremena, Tomislav je ustao i prišao mi. “Mama… Možda smo stvarno bili sebični. Obećavam ti – doći ću svake nedjelje. Popravit ću ogradu koju stalno spominješ. I odvest ću te kod doktora kad god trebaš.” Njegov glas bio je tih, ali iskren.
Ivana me zagrlila: “Ja ću dovesti djecu češće. Možemo zajedno kuhati ručak kao nekad.” Osjetila sam toplinu njezina zagrljaja nakon toliko vremena.
Marina je sjela do mene i uzela me za ruku: “Oprosti što sam bježala od svega… Ali trebam te više nego što misliš.”
Plakale smo zajedno, prvi put nakon mnogo godina.
Te noći nismo riješili sve probleme, ali smo barem počeli razgovarati o njima bez maski i laži.
Sljedećih dana djeca su dolazila češće. Popravili smo ogradu zajedno, zasadili cvijeće koje volim, popili mnogo kava na terasi uz smijeh i poneku suzu.
Nisam prodala kuću. Nisam otišla u dom. Ali nešto se ipak promijenilo – shvatili smo koliko nam malo treba da budemo obitelj.
Ponekad se pitam: jesam li ih ucijenila svojim strahom od samoće ili sam ih napokon natjerala da me vide onakvu kakva jesam? I gdje završava briga, a počinje sebičnost – s njihove ili moje strane?