Ispod Površine Tišine: Priča o Majci i Sinu

“Adnane, molim te, reci mi šta se dešava!” moj glas je drhtao dok sam stajala na pragu njegovog stana, osjećajući kako mi srce lupa u grudima kao da će iskočiti. On je samo slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled, dok je njegova supruga Sanja iz kuhinje hladno dobacila: “Vesna, nije sad vrijeme. Imamo svojih problema.”

Nikad nisam mislila da će moj sin, onaj isti dječak koji mi je nekad trčao u zagrljaj s osmijehom širokim kao Miljacka, postati stranac u vlastitom životu. Sve je počelo prije dvije godine, kad su se on i Sanja vjenčali. Bila sam sretna zbog njih, ali ubrzo sam primijetila promjene. Adnan je postao povučen, rijetko se javljao, a kad bi došao kod mene na kafu, pogled mu je bio prazan.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom u mojoj maloj kuhinji u Hrasnom, pokušala sam ga pitati: “Sine, jesi li sretan?” Pogledao me kratko, a zatim spustio glavu. “Mama, ne pitaj me to. Sve je u redu.” Ali ja sam znala da nije.

Sanja je uvijek bila ambiciozna, stroga, ponekad čak i gruba. Nije joj se sviđalo što Adnan često dolazi kod mene. Jednom mi je rekla: “Vesna, mislim da bi bilo bolje da Adnan više vremena provodi sa mnom i našom porodicom. Vi ste previše vezani.” Osjetila sam kako mi se krv ledi u žilama. Zar je moguće da neko može tražiti od majke da se odrekne sina?

Počeli su izbjegavati zajednička okupljanja. Bajrami su prolazili bez njih. Rođendani su bili tihi, bez Adnanovog smijeha. Pokušavala sam ga zvati, slala poruke: “Sine, nedostaješ mi.” Odgovori su bili sve kraći: “Zauzet sam.” “Ne mogu sad.” “Vidimo se drugi put.”

Jednog dana sam ga srela na pijaci. Bio je blijed, mršaviji nego inače. “Adnane!” povikala sam i potrčala prema njemu. Pogledao me kao da me ne prepoznaje. “Mama… žurim.” Pokušala sam ga uhvatiti za ruku, ali se izmakao. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.

Počela sam sumnjati da nešto nije u redu. Moja prijateljica Amira mi je rekla: “Vesna, možda ga Sanja kontrolira. Znaš kakva zna biti.” Nisam htjela vjerovati, ali sve je ukazivalo na to.

Jedne noći nisam mogla spavati. Sjedila sam na balkonu i gledala svjetla grada. Sjećanja su navirala – Adnan kao dječak, njegove prve riječi, prvi dan škole… Kako sam mogla izgubiti svog sina?

Odlučila sam otići kod njih bez najave. Pokucala sam na vrata i Sanja mi je otvorila s ledenim osmijehom. “Šta hoćete?” pitala je tiho. “Došla sam vidjeti sina,” odgovorila sam odlučno.

Adnan je sjedio u dnevnoj sobi, gledao u pod. “Sine, hajde da prošetamo,” zamolila sam ga. Sanja je stala između nas: “Ne može sad nigdje ići.” Pogledali smo se – ja i moj sin – ali između nas je stajao zid koji nisam mogla probiti.

Vratila sam se kući slomljena. Dani su prolazili u tišini. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li bila previše zaštitnička? Jesam li ga gušila svojom ljubavlju? Ili je Sanja ta koja ga guši?

Jednog dana zazvonio mi je telefon. Bio je to Adnan. Glas mu je bio tih: “Mama… mogu doći večeras?” Srce mi je poskočilo od radosti.

Došao je kasno, tiho kao sjena. Sjeli smo za stol bez riječi. Oči su mu bile crvene od plača.

“Mama… ne znam šta da radim,” prošaptao je. “Sanja me stalno optužuje da te više volim nego nju. Kaže da si ti kriva što nemamo djece…”

Osjetila sam kako mi se srce cijepa na komade.

“Sine… ja samo želim tvoju sreću,” rekla sam kroz suze.

“Ne mogu više ovako,” rekao je drhteći. “Ne smijem ništa reći pred njom. Bojim se da ću te izgubiti zauvijek.”

Te noći smo dugo razgovarali. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da imam svog sina nazad – barem na tren.

Ali sutradan me nazvala Sanja: “Vesna, molim vas da više ne dolazite i ne zovete Adnana. On ima svoju porodicu sada.” Spustila mi je slušalicu prije nego što sam stigla išta reći.

Dani su prolazili u agoniji. Nisam znala šta da radim – boriti se za sina ili ga pustiti da živi svoj život? Amira mi je rekla: “Ponekad moraš pustiti ono što voliš najviše…”

Ali kako majka može pustiti svoje dijete?

Sada sjedim sama u stanu i gledam stare fotografije – Adnan kao beba, Adnan na maturi, Adnan sa mnom na Trebeviću… I pitam se: Jesam li pogriješila što sam toliko voljela? Je li moguće voljeti previše? Ili je problem što drugi ne znaju voljeti dovoljno?

Šta vi mislite – gdje završava majčina briga, a počinje tuđa kontrola? Može li porodica preživjeti tišinu koja razdvaja srca?