Razbijeno Povjerenje: Dvanaest Godina Tišine
“Znaš li ti uopće što si napravio?” vrištala sam, glas mi je pucao dok su mi suze klizile niz lice. Dario je stajao nasuprot mene, pogleda prikovanog za pod, ruku stisnutih u šake. Na stolu između nas ležao je njegov mobitel, otvoren na poruci: “Nedostaješ mi, ljubavi.” Poruka nije bila upućena meni.
Sve se dogodilo u jednom trenutku. Prije samo sat vremena spremala sam večeru za našeg sina Luku, smijali smo se njegovim šalama o školi, a sada mi se svijet raspadao pred očima. “Ivana, molim te… nije to ono što misliš,” promucao je Dario, ali njegove riječi su zvučale šuplje, kao da ih ni sam ne vjeruje.
“S Anom? S njom? Moja najbolja prijateljica!” glas mi je bio promukao od bola. Osjetila sam kako mi se tijelo trese, kao da ću svakog trena pasti. Luka je sjedio u svojoj sobi, slušao glazbu i nije imao pojma da mu se roditelji upravo raspadaju.
Dario je pokušao prići, ali sam ga odgurnula. “Ne diraj me! Kako si mogao? Dvanaest godina… Sve sam ti dala!”
Sjećanja su mi navirala poput bujice: naše prvo ljeto na Jadranu, kad smo spavali pod zvijezdama na plaži u Pirovcu; rođenje Luke, kad me držao za ruku i plakao od sreće; naši zajednički planovi o kući na selu. Sve to sada je izgledalo kao laž.
Te noći nisam spavala. Ležala sam budna, slušala tišinu stana i pokušavala shvatiti gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše posvećena Luki? Jesam li zanemarila Darija? Ili je on jednostavno bio slab?
Sljedećih dana živjeli smo kao stranci. Dario je pokušavao razgovarati, ali ja sam ga ignorirala. Ana mi je slala poruke, molila za oprost, tvrdila da je to bila greška, da joj ništa ne značim osim prijateljstva. Nisam joj vjerovala ni riječ.
Moja majka, Marija, došla je čim je čula što se dogodilo. Sjela je kraj mene u kuhinji i tiho rekla: “Znam da boli, dijete moje. Ali moraš misliti na Luku. On te sada najviše treba.” Pogledala sam je kroz suze i pitala: “A tko će mene trebati? Tko će mene zagrliti kad ostanem sama?”
U malom gradu poput našeg, vijesti se šire brže od vjetra. Susjede su me gledale sažaljivo dok sam išla po kruh u pekaru. U trgovini sam čula šapat: “To je ona kojoj je muž pobjegao s prijateljicom…” Osjećala sam se kao da nosim nevidljivu oznaku srama.
Luka je počeo postavljati pitanja. “Mama, zašto tata spava na kauču? Zašto Ana više ne dolazi?” Nisam znala što reći. Lagala sam mu da tata puno radi i da Ana ima posla oko svoje bolesne majke. Mrzila sam sebe zbog tih laži, ali nisam imala snage reći mu istinu.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi, zazvonio je telefon. Bio je to moj brat Petar iz Zagreba. “Ivana, dođi k meni na par dana. Makni se iz tog grada, odmori glavu.” Odbila sam ga prvo, ali nakon još jedne besane noći spakirala sam nekoliko stvari i otišla s Lukom kod njega.
U Zagrebu sam prvi put nakon dugo vremena osjetila olakšanje. Nitko me nije poznavao, nitko nije znao moju priču. Petar me vodio na kavu u mali kafić na Trešnjevci, Luka se igrao s njegovom djecom. Počela sam razmišljati o tome što želim dalje.
Jedne večeri Petar me upitao: “Što ćeš sad? Vratiti se Dariju ili krenuti sama?” Nisam znala odgovor. Srce mi je bilo slomljeno, ali još uvijek sam voljela Darija – ili barem ono što smo nekad bili.
Vratila sam se kući nakon tjedan dana. Dario me čekao na vratima. Bio je mršaviji, oči su mu bile crvene od neprospavanih noći. “Ivana, oprosti mi… Molim te, pokušajmo ponovno zbog Luke…”
Gledala sam ga dugo i tiho rekla: “Ne mogu ti više vjerovati. Povjerenje se gradi godinama, a uništi u sekundi.”
Sljedećih mjeseci živjeli smo pod istim krovom kao cimeri. Razvodili smo se polako, svaki papir bio je još jedan čavao u lijes naše prošlosti. Luka je patio najviše – povukao se u sebe, ocjene su mu pale, prestao se smijati kao prije.
Jedne večeri sjela sam kraj njega i rekla: “Znaš, sine, ponekad ljudi koji se vole ipak ne mogu ostati zajedno. Ali uvijek ćemo biti tu za tebe.” Zagrlio me čvrsto i prvi put nakon dugo vremena zaplakao u mom naručju.
Danas živim sama s Lukom u malom stanu blizu škole. Radim dva posla da platim račune i svaki dan se borim s osjećajem krivnje i tuge. Ali ima dana kad osjetim tračak nade – kad Luka dođe iz škole nasmijan ili kad popijem kavu s novom prijateljicom iz susjedstva.
Ponekad se pitam: Jesam li mogla nešto promijeniti? Je li ljubav dovoljna da preživi izdaju? Ili su neki ožiljci jednostavno preduboki da bi ikad zacijelili?