Kad je Ljiljana odlučila biti mlađa: Priča o jednom nesretnom eksperimentu
“Jelena, šta si mi ovo dala? Kosa mi otpada!” Ljiljanin glas je parao tišinu stana dok sam pokušavala završiti izvještaj za posao. Utrčala sam u kupatilo i zatekla je kako stoji pred ogledalom, držeći pramenove svoje nekad guste, pepeljasto plave kose. Suze su joj klizile niz lice, a ja sam ostala bez riječi.
“Šta si stavila na kosu?” upitala sam, pokušavajući ostati smirena.
“Ovu tvoju kremu iz kutije! Pisalo je da podmlađuje!”
Srce mi je propalo u pete. Znala sam tačno o kojoj kremi govori – to je bila intenzivna krema s AHA kiselinama, namijenjena isključivo za lice i nikako za kosu. “Ljiljana, to nije za kosu! To je piling krema!”
Pogledala me s nevjericom, a zatim bijesom. “Zašto onda držiš sve te kutije po kupatilu? Kako da znam šta je šta?”
U tom trenutku, moj muž Dario se pojavio na vratima. “Šta se dešava? Jelena, šta si opet uradila mojoj mami?”
“Nisam joj ništa uradila! Sama je uzela kremu i stavila na kosu!”
Ljiljana je dramatično sjela na ivicu kade, držeći glavu u rukama. “Ovo je tvoja krivica, Jelena! Nikad mi nisi objasnila šta koristiš! Sad ću morati šišati sve ovo! Kako ću pred komšinicama?”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam znala šta da kažem. Uvijek sam pazila da sve bude uredno, ali nisam očekivala da će neko uzeti kremu za lice i staviti je na kosu. Dario me pogledao s razočaranjem, a ja sam osjetila kako se zidovi stana sužavaju oko mene.
Te noći nisam mogla spavati. Čula sam Ljiljanu kako šapuće s Darijom u dnevnoj sobi. “Vidiš li ti kakva je ona? Ništa joj nije sveto. Samo joj je posao bitan, a nas ko šiša.”
Sutradan sam otišla na posao s crvenim očima. Kolegica Amra me dočekala s osmijehom: “Jelena, šta ti je? Izgledaš kao da si cijelu noć plakala.”
Ispričala sam joj sve, a ona se nasmijala: “Ma pusti, svekrve su takve. Moja Sabina jednom je stavila kremu za stopala na lice!”
Ali meni nije bilo do smijeha. Kad sam se vratila kući, Ljiljana me dočekala s hladnim pogledom. Na glavi je imala maramu, a iz nje su virili kratki pramenovi. “Idem kod frizerke Zlate. Ako me pita šta se desilo, reći ću da si mi ti dala pogrešan proizvod.”
“Ljiljana, molim te…” pokušala sam objasniti, ali me prekinula.
“Nema potrebe. Samo pazi drugi put šta ostavljaš po kući. I reci svom mužu da ne očekuje večeru od mene večeras.”
Dario je cijelu večer šutio. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Pitala sam se gdje sam pogriješila – jesam li trebala sve zaključavati? Ili možda nikad ne bih trebala raditi ovaj posao?
Sljedećih dana Ljiljana nije razgovarala sa mnom. Dario je bio hladan i distanciran. Čak su i naši susreti za stolom bili puni napetosti – svako bi gledao u svoj tanjir.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Ljiljana je tiho prišla.
“Jelena… Zlata kaže da će kosa narasti. Ali znaš šta me najviše boli? Što si ti uvijek nekako… tuđa. Nikad nisi bila kao moja kćerka. Možda sam zato bila gruba prema tebi.”
Okrenula sam se prema njoj, iznenađena iskrenošću u njenom glasu.
“Ljiljana, ja bih voljela da imamo bolji odnos. Ali ponekad imam osjećaj da što god napravim – nije dovoljno dobro.”
Pogledale smo se nekoliko trenutaka u tišini.
“Možda smo obje pogriješile,” rekla je tiho.
Te noći prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje. Nije bilo lako, ali znala sam da moramo graditi povjerenje iz početka.
Danas, kad god vidim novu kutiju kreme ili šampona, sjetim se tog dana i nasmijem se u sebi – ali i podsjetim da granice i povjerenje u porodici nisu nešto što se podrazumijeva.
Ponekad se pitam: koliko nesporazuma nastane samo zato što ne pričamo dovoljno iskreno jedni s drugima? Možemo li ikada zaista razumjeti tuđe granice – ili ćemo uvijek učiti na vlastitim greškama?