Svadba moje sestre nas je podijelila: Baka se uselila i sve je krenulo nizbrdo
“Zašto baš ja? Zašto uvijek ja ostajem?” ponavljala sam u sebi dok sam gledala kroz prozor naše male kuhinje u Sarajevu, gdje su se prve pahulje snijega lijeno spuštale na dvorište. Mama je tiho prala suđe, a tata je sjedio za stolom, zureći u novine koje nije čitao. Baka je sjedila na kauču, umotana u svoj stari vuneni šal, i tiho mrmljala molitvu. Od Anine svadbe prošla su tri mjeseca, a naš dom više nije bio isti.
“Lejla, donesi mi vode!” baka je povikala iz dnevne sobe. U njenom glasu nije bilo ni trunke zahvalnosti, samo navika da joj se udovoljava. Pogledala sam mamu, tražeći podršku, ali ona je samo slegnula ramenima. “Baka je stara, znaš da joj nije lako,” šapnula je.
Nisam joj zamjerala, ali osjećala sam kako se u meni skuplja gorčina. Prije Anine svadbe, sve smo dijelile – Ana i ja smo zajedno spremale večeru, smijale se do kasno u noć, dijelile tajne o simpatijama i planovima za budućnost. Sada je Ana otišla u Zagreb sa svojim mužem Ivanom, a ja sam ostala ovdje, zarobljena između roditeljske dužnosti i vlastitih snova.
Jedne večeri, dok sam slagala bakine lijekove na stol, baka me pogledala svojim sitnim očima. “Ti si dobra djevojka, Lejla. Ali nemoj misliti da ćeš ovako zauvijek ostati. I tebe čeka tvoja sreća. Samo moraš biti strpljiva.”
Nisam znala je li to utjeha ili prijetnja. U zadnje vrijeme, baka je često spominjala kako su žene u njeno vrijeme znale što znači žrtva. “Mi smo šutjele i trpile. Danas vi mladi mislite da vam sve pripada,” govorila bi dok bi gledala kroz prozor.
Roditelji su postali napeti otkako se baka uselila. Tata bi često kasnio s posla, a mama bi šutjela satima. Jedne večeri, kad sam čula kako se svađaju u kuhinji, srce mi je preskočilo. “Ne mogu više ovako!” vikala je mama. “Sve je na meni! Lejla pomaže koliko može, ali gdje je tvoja odgovornost?” Tata je samo šutio.
Nisam mogla spavati te noći. Slušala sam bakino teško disanje iz susjedne sobe i pitala se gdje sam ja u svemu tome. Jesam li samo kćerka koja mora žrtvovati svoje snove zbog obitelji? Ili imam pravo na svoj život?
Jednog jutra, dok sam spremala doručak, zazvonio je telefon. Bila je Ana.
“Lejla, kako ste? Kako je baka?” pitala je veselo.
“Dobro smo…” slagala sam.
“Znaš, razmišljala sam… Možda bih mogla doći za vikend da malo pomognem oko bake?” rekla je tiho.
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Bilo bi lijepo… Ali znaš da ti imaš svoj život sada. Ne želim ti biti teret.”
Ana je šutjela nekoliko trenutaka. “Nisi mi teret. Samo… znaš da nisam imala izbora. Ivanov posao…”
“Znam,” prekinula sam je. “Samo… nekad mi fališ.”
Nakon tog razgovora osjećala sam se još usamljenije. Baka je postajala sve zahtjevnija – tražila je posebnu hranu, žalila se na bolove, a ponekad bi me optuživala da sam zaboravila dati joj lijekove na vrijeme. Mama je bila iscrpljena, a tata odsutan.
Jednog dana, dok sam čistila bakinu sobu, pronašla sam staru kutiju s pismima i fotografijama iz njenog mladosti. Na jednoj slici baka je bila mlada djevojka s osmijehom koji nikad nisam vidjela na njenom licu. U rukama je držala buket poljskog cvijeća, a kraj nje stajao je mladić kojeg nisam prepoznala.
Te večeri skupila sam hrabrost i upitala baku o toj slici.
“To ti je bio moj prvi zaručnik,” rekla je tiho. “Poginuo je u ratu prije nego što smo stigli započeti život zajedno. Nakon toga sam se udala za tvog djeda – bio je dobar čovjek, ali nikad nisam zaboravila svoju prvu ljubav.”
Gledala sam baku drugačijim očima – iza njene strogoće krila se tuga koju nikad nije podijelila s nama.
Sljedećih dana pokušavala sam biti strpljivija s bakom, ali napetosti su rasle. Jedne večeri izbila je svađa između mene i mame.
“Zašto uvijek ja moram sve raditi? Zašto Ana može otići i živjeti svoj život, a ja moram ostati ovdje?” viknula sam kroz suze.
Mama me zagrlila, ali nije imala odgovora.
Tata nas je samo promatrao iz hodnika i tiho rekao: “Nismo ni mi birali sve što nam se dogodilo u životu. Ali obitelj je obitelj.”
Te riječi su me proganjale danima. Počela sam razmišljati o tome što dugujemo jedni drugima – gdje prestaje dužnost, a počinje pravo na vlastitu sreću?
Jednog jutra odlučila sam otići do Ane u Zagreb. Sjela sam u autobus bez puno razmišljanja i putovala cijelu noć.
Ana me dočekala raširenih ruku. U njenom stanu osjećala sam slobodu koju nisam poznavala godinama.
“Lejla, moraš misliti i na sebe,” rekla mi je dok smo pile kavu na balkonu s pogledom na grad.
“Ali što ako ih izdam? Što ako baka umre dok mene nema? Što ako mama ne izdrži?”
Ana me pogledala ozbiljno: “Ne možeš živjeti tuđi život cijeli život. Moraš pronaći ravnotežu između onoga što daješ drugima i onoga što duguješ sebi.”
Vratila sam se kući s novom snagom, ali i dalje nisam imala odgovore na svoja pitanja.
Danas sjedim za istim prozorom i gledam kako snijeg prekriva dvorište. Baka spava u svojoj sobi, mama kuha ručak, a tata čita novine koje opet ne čita.
Pitam se: Je li ljubav uvijek žrtva? Gdje prestaje dužnost prema obitelji i počinje pravo na vlastitu sreću? Što vi mislite – koliko dugujemo jedni drugima?