Između dvije vatre: Priča o svekrvi i snahi

“Opet si zaboravila skinuti cipele!” povikala sam, ne mogavši suspregnuti ljutnju dok sam gledala blatnjave otiske na svježe opranom tepihu. Alma je zastala na vratima, spuštenih ramena, s pogledom koji je govorio više od riječi. “Oprostite, Ljiljana, nisam primijetila…” promrmljala je, a ja sam osjetila kako mi srce preskače od mješavine bijesa i krivnje.

Tako počinje gotovo svaki naš susret. Moj sin Ivan samo šuti, povremeno baci pogled prema meni, kao da moli da popustim, ali ja ne znam kako. Otkad se Alma udala za njega, osjećam se kao strankinja u vlastitoj kući. Sve što napravim ili kažem, ona shvati pogrešno. A možda sam ja ta koja griješi?

Sjećam se dana kad ju je Ivan prvi put doveo. Sjedila je za stolom, tiha i povučena, a ja sam joj nudila kolače i pitala o njenoj obitelji u Tuzli. “Mama radi u školi, tata je vozač autobusa,” rekla je tiho. “Lijepo,” odgovorila sam, ali sam već tada osjetila zid između nas. Nisam znala kako ga srušiti.

Godine su prolazile, a zid je postajao sve viši. Alma je rodila moju unuku Lejlu i činilo mi se da ćemo napokon pronaći zajedničku temu. Ali svaka moja dobronamjerna sugestija oko odgoja završavala bi šutnjom ili suzama. “Možda bi trebala manje gledati televiziju,” rekla sam jednom dok je Lejla crtala po zidu. Alma me pogledala kao da sam joj opsovala majku.

Jedne večeri, dok smo sjedile same u kuhinji, skupila sam hrabrost i upitala: “Alma, zašto mi ne vjeruješ? Zar misliš da želim loše tebi ili Lejli?” Pogledala me iznenađeno, oči su joj zasjale suzama. “Ne znam… Ponekad imam osjećaj da nikad nisam dovoljno dobra za vas. Da stalno nešto radim pogrešno.”

Te riječi su me pogodile kao nož. Sjetila sam se svoje svekrve, pokojne Mare, kako mi je uvijek prigovarala zbog svega – od načina na koji perem prozore do toga kako hranim Ivana. Zaklela sam se da nikad neću biti takva svekrva. A ipak, evo me – ponavljam iste greške.

Nisam znala što reći. Samo sam sjela do Alme i tiho rekla: “Znaš, ni meni nije lako. Bojim se da ću izgubiti sina ako tebe povrijedim. Bojim se da ću izgubiti unuku ako te naljutim. Sve što radim, radim iz straha i ljubavi.” Alma je obrisala suze i prvi put me pogledala bez gorčine.

Nakon tog razgovora stvari su se malo popravile, ali stare navike teško umiru. Nedavno smo zajedno išle na tržnicu. Dok smo birale povrće za ručak, Alma me pitala: “Ljiljana, kako si ti uspjela odgojiti Ivana da bude tako dobar čovjek?” Osjetila sam ponos i zahvalnost što me to pitala. Počela sam joj pričati o svim sitnicama iz Ivanovog djetinjstva – kako je plakao kad je izgubio prvu igračku, kako smo zajedno pravili kolače za Božić.

Na povratku kući, Alma mi je ispričala o svom djetinjstvu u Tuzli – o ratnim godinama, o tome kako su često ostajali bez struje i grijanja, o majci koja je uvijek pronalazila način da ih nasmije. Počela sam shvaćati koliko smo različite, ali i koliko toga dijelimo.

Ipak, još uvijek ima dana kad se posvađamo oko sitnica – oko toga tko će kuhati ručak ili kako će Lejla biti obučena za školu. Ponekad mi dođe da viknem ili zalupim vratima, ali onda se sjetim onog razgovora u kuhinji i pokušam udahnuti duboko.

Jedne nedjelje Ivan je došao po mene dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi. “Mama,” rekao je tiho, “znam da ti nije lako s Almom. Ali ona te stvarno poštuje. Samo joj treba vremena.” Pogledala sam ga i shvatila koliko mi znači njegova sreća.

Zato sada pokušavam biti bolja – slušam više nego što govorim, pitam prije nego što savjetujem, nudim pomoć umjesto kritike. Nije lako promijeniti se nakon toliko godina, ali vjerujem da vrijedi pokušati.

Ponekad se pitam: jesmo li mi žene Balkana osuđene na vječnu borbu između generacija? Ili ipak možemo pronaći način da budemo saveznice? Možda vi imate odgovor na to pitanje…