Tišina iza vrata: Priča jedne bosanske majke u tuđini
“Ne laži mi više, Harise!” viknula sam, tresući se od bijesa, dok su mi ruke drhtale iznad ekrana mobitela. U tišini bečkog stana, gdje su zidovi upijali svaku moju suzu, čula sam samo vlastito disanje i otkucaje srca koji su prijetili da mi raznesu grudi. Haris je šutio s druge strane linije, a ja sam znala da je istina teža od svake laži koju je mogao izgovoriti.
Sve je počelo sasvim slučajno. Tog jutra, dok sam spremala doručak za Ajlu i Emira, stigla mi je poruka od stare prijateljice iz Sarajeva: “Amira, jesi li dobro? Vidjela sam Harisa sinoć s nekom ženom u kafiću kod Sebilja. Izgledali su… blisko.” U tom trenutku, nož kojim sam rezala kruh skliznuo mi je iz ruke. Pogledala sam djecu – Ajla je zurila u svoj mobitel, Emir je nervozno miješao čaj. Osjetila sam težinu neizgovorenih riječi u zraku.
“Ajla, znaš li ti nešto o ovome?” pitala sam, pokušavajući zvučati smireno. Pogledala me ispod obrva, a onda brzo spustila pogled. “Mama, nije na meni da ti govorim…”
Taj odgovor me presjekao. Emir je samo slegnuo ramenima i izašao iz kuhinje. U tom trenutku sam shvatila – nešto veliko se dešava iza mojih leđa, nešto što svi znaju osim mene.
Nisam mogla disati. U Austriji sam već godinama – radim kao medicinska sestra, šaljem novac kući, trudim se da djeci ništa ne fali. Haris je ostao u Sarajevu zbog posla i roditelja. Vjerovala sam mu. Vjerovala sam da nas čeka bolja budućnost kad se jednog dana vratimo svi zajedno.
Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, gledala u plafon i pokušavala pronaći smisao u svemu što se dešava. Sljedećeg dana, dok su djeca bila u školi, nazvala sam Harisa.
“Reci mi istinu. Imaš li nekoga?”
Dugo je šutio. Onda je tiho rekao: “Amira, nisam htio da saznaš ovako… Ali da, već neko vrijeme imam nekoga. Nisam znao kako da ti kažem. Djeca su znala, molio sam ih da šute dok ne budem spreman…”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve godine žrtve, sve propuštene Ajline predstave i Emirove utakmice, sve neprospavane noći na tuđim krevetima dok njegujem starce – sve to zbog čega? Da bih na kraju ostala sama?
Narednih dana u stanu je vladala ledena tišina. Ajla i Emir su me izbjegavali pogledati u oči. Nisam im zamjerala – bili su između dvije vatre. Ali nisam mogla oprostiti što su šutjeli.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli u tišini, Ajla je tiho rekla: “Mama, nismo htjeli da te povrijedimo. Tata nam je rekao da će ti reći kad bude spreman… Bojali smo se da ćeš otići i nas ostaviti ovdje.” Suze su joj klizile niz obraze.
Prvi put nakon svega zagrlila sam je i pustila da plače na mom ramenu. Emir je sjedio ukočeno, gledajući u tanjir.
“Emire?” upitala sam nježno.
“Nisam znao šta da radim… Tata mi je obećao da će sve biti kao prije kad se vratiš kući. Nisam htio birati između vas dvoje,” promrmljao je.
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Djeca su bila taoci naših laži i nesigurnosti.
Sljedećih dana razmišljala sam o svemu – o povratku u Sarajevo, o tome ima li smisla boriti se za brak koji više ne postoji, o tome gdje zapravo pripadam. U Austriji sam uvijek bila strankinja – nikad dovoljno njihova, uvijek “ona Bosanka” koja radi najteže smjene i šalje novac kući. U Sarajevu više nemam dom – Haris ima novu ženu, djeca su odrasla između dva svijeta.
Jedne subote odlučila sam otići do rijeke Dunav. Sjedila sam na klupi i gledala kako voda nosi grančice nizvodno. Pored mene sjela je starija žena – Zora iz Mostara, koju sam upoznala na poslu.
“Šta te muči, Amira? Vidim ti na licu da nosiš cijeli svijet na leđima,” upitala me.
Ispričala sam joj sve – o Harisu, djeci, osjećaju izdaje i izgubljenosti.
Zora me pogledala blagim očima: “Sine, dom nije mjesto nego ljudi koje voliš. Ako te tamo više niko ne čeka, možda je vrijeme da pronađeš novi dom – ovdje ili bilo gdje drugo gdje možeš biti svoja.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Nakon nekoliko sedmica odlučila sam razgovarati s djecom.
“Ajla, Emire… Znam da vam nije lako ni ovdje ni tamo. Ali moramo odlučiti šta ćemo dalje – zajedno. Ne želim više tajne među nama. Ako želite ostati ovdje i završiti školu, ostat ćemo. Ako želite nazad u Sarajevo, idemo svi zajedno – ali bez iluzija o prošlosti.”
Ajla me zagrlila: “Mama, gdje god ti budeš – tu nam je dom.” Emir je samo klimnuo glavom.
Tog trenutka shvatila sam da dom nije ni Beč ni Sarajevo – dom su ljudi koje voliš i koji te vole bez obzira na sve.
Ali još uvijek me muči jedno pitanje: Da li ikada možemo zaista oprostiti onima koji su nas najviše povrijedili? I gdje prestaje žrtva a počinje novi život?