Za Svačije Dobro: Priča Jednog Majčinog Srca
“Ne dolazi, mama. Za svačije dobro.” Te riječi još uvijek odzvanjaju u mojoj glavi, kao da ih je Ivan izgovorio prije pet minuta, a ne prije tri mjeseca. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale oko šalice kave, dok sam pokušavala shvatiti što sam to tako strašno pogriješila. Moje dijete, moj Ivan, moj ponos i radost, sada me isključio iz najvažnijeg dana svog života.
“Ivane, molim te… barem da te vidim prije vjenčanja?” prošaptala sam kroz suze u slušalicu. S druge strane tišina. Zatim dubok uzdah. “Mama, molim te, nemoj ovo otežavati. Znaš da je sve postalo previše napeto. Ne želim scene. Niti ja, niti Ena. Za svačije dobro, ostani doma.”
Sjećam se dana kad sam ga prvi put držala u naručju u bolnici Merkur. Bio je sitan, ali uporan, stiskao mi je prst kao da zna da ćemo se morati boriti protiv svijeta. Kad je imao šest godina, vodila sam ga na Sljeme sanjkati; smijao se tako glasno da su se svi okretali za nama. A sada… sada sam bila višak.
Sve je počelo raspadom mog braka s njegovim ocem, Damirom. Nismo se više mogli gledati u oči bez da izgovorimo nešto što boli. Damir je bio tvrdoglav, ja još tvrdoglavija. Ivan je tada imao petnaest godina i mislio je da će sve proći samo od sebe. Ali nije prošlo. Damir je otišao kod svoje sestre u Osijek, a ja sam ostala u našem stanu na Trešnjevci s Ivanom i prazninom koja se širila svakim danom.
“Zašto tata više ne dolazi?” pitao me jednom dok smo večerali grah koji mu nikad nije volio. “Nije važno, sine. Tata te voli, samo… odrasli ponekad ne znaju kako dalje.”
Godinama sam pokušavala biti i otac i majka. Radila sam dva posla – danju u knjižari, navečer čistila urede po Novom Zagrebu. Ivan je bio tih, povučen, ali dobar učenik. Kad je upisao FER, bila sam ponosna kao da sam osvojila svjetsko prvenstvo. Ali tada se počeo udaljavati. Prvo su to bile sitnice – zaboravljene poruke, rijetki pozivi kad je otišao u studentski dom. Onda je upoznao Enu.
Ena… Lijepa djevojka iz Sarajeva, pametna i ambiciozna. Prvi put kad mi ju je doveo na ručak, osjećala sam se kao da moram položiti neki ispit. Smijala se mojim šalama iz pristojnosti i stalno gledala Ivana kao da joj je cijeli svijet. Ali nešto između nas nije kliknulo.
“Mama, Ena misli da si previše zaštitnička,” rekao mi je jednom nakon što su otišli iz stana. “Samo želim najbolje za tebe,” odgovorila sam mu tada. “Znam, ali ponekad to guši. Pusti me da dišem malo.” Te riječi su me zaboljele više nego što sam htjela priznati.
Godine su prolazile, a naš odnos je postajao sve hladniji. Ivan bi dolazio samo za Božić ili Uskrs, a i tada bi žurio natrag Eni ili poslu. Ponekad bih ga zvala samo da čujem njegov glas, ali razgovori su bili kratki i površni.
Kad mi je javio da će se ženiti, srce mi je poskočilo od sreće. “Mama, ženiću se!” viknuo je kroz telefon. “Čestitam, sine! Kad ćemo slaviti?” “Ne znam još… javit ću ti.”
Nisam ni slutila što će uslijediti.
Prije tri mjeseca stigla mi je poruka: “Mama, moramo razgovarati.” Sjedili smo u kafiću na Savici; Ivan nervozno vrtio žličicu u kavi. “Ena i ja smo odlučili… bolje bi bilo da ne dolaziš na vjenčanje.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
“Zašto? Što sam napravila?”
“Nisi ti ništa… Samo… Ena ne želi nikakve tenzije s tobom i njenim roditeljima. Znaš kakvi su oni – tradicionalni, strogi… Boje se da ćeš nešto reći ili napraviti što bi moglo pokvariti dan.”
“Zar me se sramiš?”
Ivan je šutio dugo. “Ne sramim te se… Samo želim miran dan. Za svačije dobro.”
Nisam znala što reći. Samo sam ustala i otišla kući pješice kroz kišu.
Dani su prolazili sporo i bolno. Susjede su me pitale kad će svadba, a ja bih izmislila neku priču o malom slavlju u Sarajevu ili Zagrebu bez puno gostiju zbog korone. Noću bih plakala u jastuk i prebirala po starim Ivanovim crtežima iz vrtića.
Jedne večeri nazvala me sestra Ana iz Mostara: “Što si mu napravila? Svi pričaju po familiji da te nije pozvao na svadbu!” Nisam imala snage objašnjavati.
Pokušala sam razgovarati s Damirom: “Možeš li ti pričati s njim? Možda tebe posluša.” Damir je samo odmahnuo glavom: “On je sada odrastao čovjek. Ne mogu mu naređivati.”
Na dan vjenčanja sjedila sam sama u stanu s tortom koju sam sama ispekla – čokoladnu, kakvu Ivan voli od malena. Gledala sam kroz prozor kako pada kiša nad Zagrebom i pitala se gdje sam pogriješila.
Navečer mi je stigla poruka: “Hvala ti što si razumjela.” Ni slike, ni poziva – samo ta hladna rečenica.
Danas živim između nade i tuge. Svaki dan gledam slike Ivana iz djetinjstva i pitam se hoće li mi ikada oprostiti što nisam bila savršena majka. Je li moguće da ljubav koju damo djeci nekad nije dovoljna? Ili možda previše gušimo one koje najviše volimo?
Možda će jednog dana shvatiti koliko boli kad te tvoje dijete isključi iz svog života – i možda će tada poželjeti razgovarati sa mnom kao nekad.
Ponekad se pitam: Je li bolje pustiti ih da idu svojim putem ili se boriti do kraja za ono što nam pripada? Što biste vi učinili na mom mjestu?