Svekrva pred mojim vratima: Imam li pravo na svoj mir?
Zvono na vratima zazvonilo je točno u trenutku kad sam konačno sjela s kavom, pokušavajući uhvatiti malo mira prije nego što se djeca vrate iz škole. Srce mi je preskočilo. Pogledala sam kroz špijunku i vidjela Nadu, svoju svekrvu, kako stoji s vrećicom iz Konzuma i onim poznatim pogledom koji ne trpi odbijanje. “Ajde, otvori, znam da si doma!” povikala je, glasom koji je odjekivao stubištem. U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi je netko istrgnuo komadić privatnosti iz ruku.
Otvorila sam vrata s lažnim osmijehom. “Dobar dan, Nado. Niste se najavili…” pokušala sam nježno, ali ona je već ulazila, skidajući cipele i ostavljajući vrećicu na kuhinjskom stolu. “Ma šta ću se najavljivat’, ja sam ti ko doma! Donijela sam ti malo svježeg sira i pite, znam da ti ne stigneš ništa pojest’ kako treba. I da, moramo razgovarat’ o onom što sam čula od Mirele…”
Moj muž Ivan bio je na poslu. Znao je da mi smeta kad njegova majka dolazi bez najave, ali nikad nije imao snage reći joj to u lice. Uvijek bi samo slegnuo ramenima: “Ma znaš kakva je ona, pusti je, nije zlonamjerna.” Ali meni je svaki njezin dolazak bio podsjetnik da moj dom nije samo moj.
Nada je sjela za stol i počela vaditi stvari iz vrećice. “Znaš, Ivanu trebaš više pazit’ na prehranu. Vidjela sam mu trbuh zadnji put, nije to dobro. I djeca su ti prehlađena stalno, možda bi trebala više provjetravat’.” Osjećala sam kako mi lice gori od mješavine srama i bijesa. Nisam znala što reći – svaka moja riječ zvučala bi kao napad, a svaka šutnja kao priznanje krivnje.
“Nado, cijenim što brinete, ali stvarno bih voljela da se najavite prije nego dođete. Nekad mi treba malo mira…” izustila sam drhtavim glasom. Pogledala me iznenađeno, kao da sam joj upravo zabola nož u leđa. “Aha, znači smetam? Pa dobro, nisam znala da sam višak u vlastitoj obitelji!”
Osjetila sam suze kako mi naviru na oči. Nisam htjela povrijediti Nadu, ali nisam više mogla disati pod teretom njezine prisutnosti. Sjetila sam se svih onih puta kad bi došla nenajavljeno, kad bi kritizirala moj ručak ili način na koji odgajam djecu. Sjetila sam se i svoje mame koja mi je uvijek govorila: “Šuti, dijete, bolje mir u kući nego svađa.” Ali ovaj put nisam mogla šutjeti.
Nada je nastavila: “Znaš, ja sam sve to prošla s Ivanovim ocem. Da nije bilo mene, tko zna gdje bi on završio! Ti mladi danas mislite da sve znate…”
“Nado, molim vas…” prekinula sam je tiho. “Volim što ste tu za nas, ali trebam svoj prostor. Trebam osjećaj da mogu biti sama kad poželim.”
Nastala je tišina. Čula se samo buka automobila s ulice i otkucaji mog srca. Nada je ustala, uzela jaknu i pogledala me ravno u oči: “Dobro, kad ti tako kažeš… Samo nemoj poslije reći da nisi imala nikoga kad ti zatreba pomoć.”
Vrata su se zatvorila za njom s tupim udarcem. Sjela sam za stol i pustila suzama da teku. Osjećala sam se krivom i olakšanom istovremeno. Znala sam da će Ivan biti ljut kad čuje što se dogodilo.
Kad se vratio kući, pogledao me zabrinuto: “Što si joj rekla? Zvala me uplakana.”
“Rekla sam joj samo da bih voljela da se najavi prije nego dođe. Zar je to toliko strašno?”
Ivan je sjeo do mene i šutio nekoliko minuta. “Znaš kakva je ona… Ne zna drugačije. Ali sad si je povrijedila.”
“A što je sa mnom? Zar ja nemam pravo na svoj mir? Na svoj dom?”
Ivan nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i otišao pod tuš.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – o svojoj prijateljici Amri iz Sarajeva kojoj svekrva svaki dan dolazi provjeravati frižider; o susjedi Mariji koja nikad nije smjela reći ništa protiv muževe majke; o svojoj sestri koja živi u Njemačkoj i kojoj nitko ne dolazi nenajavljeno jer tamo to nije običaj.
Zašto kod nas žena uvijek mora biti ta koja popušta? Zašto su naše granice uvijek manje važne od tuđih osjećaja?
Sljedećih dana Nada nije zvala niti dolazila. U kući je vladala tišina koja me gušila jednako kao i njezina prisutnost prije toga. Djeca su pitala gdje je baka, a Ivan je bio odsutan mislima.
Jednog popodneva zazvonio mi je mobitel. Bila je to Nada.
“Slušaj, možda sam malo pretjerala zadnji put. Nije mi bilo lako čut’ to od tebe, ali razumijem… Samo nemoj mislit’ da te ne volim ili da ne želim najbolje za vas.”
Osjetila sam olakšanje pomiješano s tugom. “Znam, Nado. I meni ste važni. Samo… hajde da pokušamo poštovati jedna drugu malo više.”
Nakon tog razgovora stvari su se polako smirile. Nada bi sada nazvala prije nego dođe, a ja bih joj češće nudila kavu i pitala za savjet oko djece – ali samo kad bih to stvarno željela.
Ipak, često se pitam: Jesam li bila sebična što sam tražila svoj mir? Ili smo mi žene na Balkanu predugo učene da budemo tihe i poslušne? Gdje završava obiteljska ljubav, a počinje pravo na vlastitu sreću?