Cvijeće na pragu: Kad susjedove geste uzdrmaju brak
“Opet ti je ostavio cvijeće na pragu! Šta on misli, da si sama?” Ivanov glas je bio oštar, a oči su mu gorjele od bijesa dok je gledao buket tulipana u mojoj ruci. Osjetila sam kako mi obrazi gore, ne od srama, nego od zbunjenosti. Nisam znala što reći. Dario, novi susjed iz stana preko puta, bio je ljubazan prema svima u zgradi. Ali meni je donosio cvijeće i čokolade. Prvi put sam to shvatila kao dobrodošlicu, drugi put kao simpatičnu gestu, ali treći put… Ivan je već bio na rubu.
“Možda samo želi biti pristojan,” pokušala sam smiriti situaciju, ali Ivan je odmahnuo glavom.
“Pristojan? Pristojan muškarac ne šalje ženi cvijeće svaki tjedan. I to još ženi koja nije njegova!”
Zatvorila sam vrata za sobom i sjela na kauč. Pogledala sam buket. Mirisao je na proljeće, na nešto novo i svježe, nešto što već dugo nisam osjećala u našem stanu. Ivan i ja smo zajedno već dvadeset i dvije godine. Prošli smo rat, izbjeglištvo, povratak, kredit za stan, dvoje djece koji su sad već odrasli i otišli svojim putem. Ostali smo sami, u tišini koja je znala biti teža od bilo kakve buke.
Dario se pojavio prije tri mjeseca. Srednjih godina, razveden, uvijek nasmijan. Pomogao mi je jednom kad mi se vrećica s povrćem rasula po stubištu. Drugi put mi je donio čokoladu iz Mostara – “za dobar početak susjedstva”, rekao je. Nisam mu ništa dugovala, ali osjećala sam se viđenom, primijećenom. Ivan to nije mogao podnijeti.
Jedne večeri, dok smo večerali u tišini, Ivan je spustio vilicu i pogledao me ravno u oči.
“Jesi li ti svjesna koliko me ovo vrijeđa? Kao da nisam dovoljan. Kao da ti treba netko drugi da ti pokaže pažnju.”
Nisam znala što reći. U meni se miješala ljutnja i tuga. Zar je moguće da nas nekoliko buketa može toliko udaljiti? Zar smo stvarno toliko krhki?
Sljedećeg dana srela sam Darija u liftu. Nosio je vrećicu s voćem.
“Dobar dan, Jasmina! Kako ste?”
“Dobro sam, hvala. Dario… molim vas, nemojte mi više donositi poklone.”
Iznenadio se. “Nisam htio ništa loše… Samo sam mislio da će vam uljepšati dan.”
“Znam, ali… moj muž to ne podnosi najbolje.”
Dario je kimnuo glavom i nasmiješio se tužno. “Razumijem. Oprostite ako sam prešao granicu.”
Osjećala sam se kao da sam ga povrijedila, ali još više me boljelo što sam morala birati strane. Kad sam došla kući, Ivan me gledao ispod oka.
“Jesi li mu rekla?”
“Jesam.”
“Dobro.”
Ali ništa nije bilo dobro. U danima koji su slijedili, Ivan je bio šutljiviji nego ikad. Počeo je kasnije dolaziti kući s posla, a kad bi došao, gledao bi televiziju bez riječi. Pokušavala sam započeti razgovor.
“Ivane, zar stvarno misliš da bih te prevarila?”
Nije odgovorio odmah. “Ne znam više što da mislim.”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja svađa. Počela sam preispitivati sve – naš brak, naše povjerenje, našu svakodnevicu koja se pretvorila u rutinu bez nježnosti.
Jedne noći sanjala sam da stojim na raskršću: s jedne strane Ivan i naš zajednički život, s druge strane Dario i osjećaj da sam opet žena kojoj netko želi uljepšati dan. Probudio me osjećaj krivnje.
Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s Ivanom otvoreno.
“Ivane, ne želim da nas ovo uništi. Znaš koliko mi značiš. Ali ne mogu živjeti pod staklenim zvonom. Želim da mi vjeruješ.”
Ivan je dugo šutio pa rekao: “Možda sam ja kriv što ti više ne pokazujem pažnju. Možda sam zaboravio kako je to kad nekome uljepšaš dan.”
Te večeri donio mi je malu ružu iz cvjećarne na uglu. Nije rekao ništa, samo mi ju je pružio i poljubio me u čelo.
Nisam znala hoće li to biti dovoljno da zakrpamo pukotine koje su se pojavile među nama. Ali znala sam da moramo pokušati.
Ponekad se pitam: jesu li male geste dovoljne da spase ono što smo gradili godinama? Ili su dovoljne da sve sruše? Što vi mislite – gdje je granica između ljubaznosti i prijetnje za brak?