Podeljena porodica: Moj sin, njegova odluka i unuče koje ne mogu da prihvatim
“Mama, molim te, pokušaj razumjeti!” Ivanov glas odjekuje kroz dnevni boravak, dok ja stisnutih usana gledam kroz prozor na kišu koja neumorno pada po sarajevskim krovovima. U tom trenutku, njegova žena, Sanja, drži za ruku malog Leona, dječaka s velikim smeđim očima koji me uporno promatra, tražeći u mom pogledu nešto što ni sama ne znam da li mogu dati.
“Nije to tako jednostavno, Ivane,” odgovaram tiho, boreći se sa suzama koje mi prijete izdajnički skliznuti niz obraz. “Znaš da sam cijeli život sanjala o tome da imam unuče, ali…”
Ivan me prekida, frustriran: “Ali što? Zar nije Leon dijete kao i svako drugo? Zar nije zaslužio ljubav?”
Sanja spušta pogled. Osjećam kako se prostorija steže oko mene. U meni se bore dvije strane: ona koja želi biti dobra majka i baka, i ona koja ne može zaboraviti sve što sam prošla da bih Ivana odgojila sama nakon što nas je njegov otac napustio. Sad kad je konačno pronašao sreću, osjećam se kao da gubim dio njega.
Prvi put sam Sanju upoznala na Ivanov rođendan. Bila je tiha, pristojna, ali uvijek s nekim sjenkom tuge u očima. Leon je tada imao četiri godine i nije se odvajao od nje. Nisam znala što da mislim – bila sam sretna što Ivan ima nekoga, ali nisam bila spremna prihvatiti još jedno dijete u našu porodicu. Pogotovo ne dijete koje nije naše krvi.
Prošle su dvije godine. Ivan i Sanja su dobili malu Laru. Kad sam prvi put uzela Laru u naručje, osjetila sam onu toplinu koju sam čekala cijeli život. Ali svaki put kad bih pogledala Leona, osjećala sam krivnju jer ga nisam mogla voljeti isto. Trudila sam se – vodila ga u park, čitala mu priče – ali uvijek je postojala neka nevidljiva barijera.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam Ivana kako razgovara sa Sanjom u hodniku.
“Mama nikad neće prihvatiti Leona kao svog unuka,” šapnuo je Ivan.
Sanja je uzdahnula: “Možda joj treba još vremena.”
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Poželjela sam istrčati iz kuće i vrisnuti: “Nije to tako lako!” Ali ostala sam gdje jesam, s nožem u ruci i suzama koje su mi zamutile pogled.
Sutradan je Leon došao do mene s crtežom. Nacrtao je našu porodicu: Ivana, Sanju, Laru, sebe… i mene. Ispod je napisao: “Baka.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Pogledala sam ga i pokušala se nasmiješiti.
“Lijep crtež, Leonče,” rekla sam tiho.
“Hoćeš li ga staviti na frižider?” pitao je s nadom.
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao prevarant – nisam bila baka kakvu je zasluživao.
Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su navirala: moj otac koji nikad nije prihvatio mog muža jer nije bio iz našeg sela; moja majka koja je uvijek govorila da krv nije voda; ja koja sam obećala sebi da ću biti bolja od njih. A sada… sada ponavljam iste greške.
Sljedeće sedmice Ivan me pozvao na razgovor.
“Mama, moramo nešto razjasniti. Sanja i ja razmišljamo da se preselimo u Zagreb. Tamo imam bolju ponudu za posao, a Sanjina sestra živi blizu.”
Osjetila sam paniku. “Zar zbog mene odlazite?”
Ivan je slegnuo ramenima: “Ne samo zbog tebe, ali… znaš i sama da ovdje Leon nije dobrodošao kao što bi trebao biti. Ne želim da Lara odrasta u takvoj atmosferi.”
Suze su mi navrle na oči. “Ivane, nemoj… molim te…”
Ali bilo je kasno. Odluka je već bila donesena.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Gledala sam kako pakuju stvari, kako Leon pažljivo slaže svoje igračke u kutiju. Lara je plakala svaki put kad bi netko podigao glas.
Na dan odlaska, Sanja mi je prišla i tiho rekla:
“Znam da nije lako. Ali Leon vas voli. I vi ste jedina baka koju ima. Možda jednog dana…”
Nisam mogla odgovoriti. Samo sam ih gledala kako odlaze niz stepenice, dok mi se srce kidalo na komade.
Danas sjedim sama u praznom stanu. Na frižideru još uvijek stoji Leonov crtež. Svaki put kad ga pogledam, pitam se: gdje sam pogriješila? Je li krv zaista važnija od ljubavi? Hoću li ikada moći oprostiti sebi što nisam bila baka kakvu je Leon zaslužio?
Možda će mi neko od vas reći – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće naučiti voljeti dijete koje nije vaše krvi ili su neke granice jednostavno nepremostive?