Snaga vjere: Lejlin put kroz bračne oluje

“Ne laži me, Harise! Znam da si bio s njom!” – moj glas je drhtao dok sam stajala nasred naše male kuhinje u Sarajevu, stežući šalicu kave kao da mi život ovisi o njoj. Haris je šutio, gledao kroz prozor kao da će mu tramvaji ispod prozora dati odgovor koji meni nije mogao. “Lejla, nije to tako…” promucao je, ali riječi su mu visile u zraku, prazne i teške.

Nikad nisam mislila da će moj brak doći do ovoga. Vjenčali smo se iz ljubavi, onaj pravi bosanski svatovski pir, harmonika, rodbina iz svih krajeva, suze radosnice moje majke. A sad – samo tišina između nas i miris hladne kave. Prijateljica Mirela mi je govorila: “Lejla, svi brakovi imaju krize, ali nevjera… to je rana koja teško zarasta.” Nisam joj htjela vjerovati. Vjerovala sam u nas, u ono što smo gradili.

Ali kad sam pronašla poruke na njegovom mobitelu – srce mi se slomilo. “Volim te, jedva čekam da te vidim” pisala mu je neka Selma. Nisam znala ni tko je ona, ali znala sam da više ništa neće biti isto. Prva noć nakon toga bila je najduža u mom životu. Ležala sam budna, gledala u plafon i molila Boga da mi da snage. “Bože, pomozi mi da preživim ovo. Daj mi mudrosti da znam što dalje.”

Moja majka je dolazila svaki dan. “Lejla, nemoj odmah dizati ruke. Muškarci su takvi…” govorila je tiho dok mi je kuhala supu. Ali ja nisam htjela biti još jedna žena koja šuti i trpi. Htjela sam istinu. Htjela sam poštovanje.

Jednog dana sam sjela s Harisom za stol. “Ili ćemo pokušati popraviti ovo ili svatko na svoju stranu. Ja više ovako ne mogu.” Pogledao me prvi put iskreno nakon dugo vremena. “Lejla, pogriješio sam. Ne znam zašto… bio sam slab. Ali volim tebe i našu djecu. Daj mi još jednu šansu.”

Nisam znala što da radim. Srce mi je govorilo jedno, ponos drugo. Otišla sam kod hodže u džamiju na Bistriku. Sjela sam na ćilim i plakala kao dijete. Hodža me saslušao i rekao: “Kćeri moja, oprost nije slabost nego snaga. Ali ne opraštaj zbog drugih – nego zbog sebe. Molitva ti može dati mir koji tražiš.”

Počela sam svako jutro klanjati sabah-namaz i moliti za snagu. Djeca su osjećala napetost u kući – Ajla je imala noćne more, a mali Tarik je šutio satima. Znala sam da moram nešto promijeniti zbog njih.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, Haris je došao do mene s Kur’anom u ruci. “Lejla, hoćeš li sa mnom proučiti dovu? Ne znam kako dalje bez tebe.” Sjeli smo zajedno prvi put nakon dugo vremena i plakali oboje.

Nije bilo lako. Povjerenje se ne vraća preko noći. Bilo je dana kad bih ga pogledala i poželjela vrisnuti od bola. Ali svaki put kad bih pala na sedždu, osjećala sam kako mi srce postaje lakše.

Moja sestra Sanja iz Zagreba zvala me svaki vikend: “Lejla, ako ti treba predah, dođi kod mene. Djeca će uživati u Maksimiru.” Ali nisam htjela bježati – htjela sam se suočiti sa svojim životom.

Jednog dana sam otišla kod psihologinje Amre u Dom zdravlja na Grbavici. Ispričala sam joj sve – od prvih sumnji do posljednjih svađa. Amra me pogledala i rekla: “Lejla, ti si hrabra žena. Ali moraš odlučiti što želiš – ne što društvo očekuje od tebe.” Te riječi su mi odzvanjale danima.

Počela sam pisati dnevnik – svaku bol, svaku nadu, svaki mali napredak. Haris se trudio – prestao je izlaziti s društvom, pomagao oko djece, čak je naučio kuhati grah po receptu moje majke.

Jedne večeri smo otišli zajedno na misu zahvalnicu kod prijatelja Ivana u crkvu na Kaptolu kad smo bili kod Sanje u Zagrebu. Osjetila sam mir kakav dugo nisam – kao da su sve naše razlike nestale pred zajedničkom molitvom.

Prošlo je godinu dana otkako sam saznala za Selmu. Danas smo Haris i ja drugačiji ljudi – ranjeni ali jači. Djeca su opet vesela, a ja osjećam zahvalnost što nisam odustala od sebe ni od nas.

Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam oprostila? Ili je prava hrabrost ostati i boriti se kad svi očekuju da odeš? Što vi mislite – gdje završava ponos a počinje ljubav?