„Dosta mi je! Želim živjeti svoj život“ – Ispovijest Ljiljane nakon 35 godina braka

„Dosta mi je!“, izgovorila sam naglas, glasom koji je zadrhtao u tišini naše dnevne sobe. Zvonimir je podigao pogled s novina, prvi put nakon sat vremena. „Što ti je sad?“, pitao je, kao da sam mu prekinula najvažniju vijest dana. U tom trenutku, dok su mi ruke drhtale i srce udaralo kao ludo, znala sam da više nema povratka.

Moje ime je Ljiljana. Imam 59 godina, dvoje odrasle djece – Ivanu i Darija – i 35 godina braka iza sebe. Braka koji je na van izgledao stabilno, čak uzorno, ali iznutra je bio tih, hladan i pun neizrečenih riječi. Godinama sam bila domaćica, majka, supruga. Uvijek zadnja za stolom, uvijek prva koja ustaje da posluži ostale. Zvonimir je bio glava kuće, barem je tako volio govoriti. Ja sam bila sve ostalo: ruke, noge, srce i duša tog doma.

Sjećam se dana kad smo se vjenčali u maloj crkvi u Travniku. Bila sam mlada, puna snova i nade. On je bio zgodan, šarmantan, obećavao mi je život bez briga. Prvih nekoliko godina bilo je lijepo – smijali smo se, putovali na more u Makarsku, planirali budućnost. Ali onda su došla djeca, krediti, posao, svakodnevica. On je postajao sve udaljeniji, a ja sam se pretvarala u nekoga koga više nisam prepoznavala.

„Ljiljo, gdje su mi čarape?“, vikao bi iz spavaće sobe dok sam žurila pripremiti doručak djeci. „Mama, možeš li mi pomoći s matematikom?“, pitala bi Ivana dok sam istovremeno pokušavala očistiti kuhinju. Sve sam stizala – i posao i kuću i djecu i muža. Ali mene nitko nije pitao kako sam.

Godine su prolazile. Djeca su odrasla i otišla svojim putem – Ivana u Zagreb na fakultet, Dario u Njemačku za poslom. Ostali smo Zvonimir i ja sami u velikoj kući koja je odjednom postala prevelika i prehladna. On bi sjedio pred televizorom, ja bih šutke plela ili gledala kroz prozor. Razgovori su nestali. Ostale su samo navike.

Ponekad bih pokušala započeti razgovor: „Zvonimire, sjećaš li se kad smo išli na Plitvice? Kako nam je bilo lijepo…“ On bi samo odmahnuo rukom: „Pusti sad to, gledam vijesti.“

Počela sam osjećati da nestajem. Kao da sam prozirna. Kao da me nema. Prijateljice su mi govorile: „Budi sretna što imaš miran brak, što te ne tuče, što imaš krov nad glavom.“ Ali ja nisam bila sretna. Bila sam usamljena.

Jednog dana, dok sam slagala Zvonimirovu košulju u ormar, pronašla sam staro pismo koje sam sebi napisala prije dvadeset godina – pismo u kojem sam sebi obećala da ću jednog dana ponovno otkriti tko sam. Plakala sam cijelu noć.

Sljedećih tjedana počela sam izlaziti iz kuće – na kavu s prijateljicama, na nordijsko hodanje s grupom žena iz kvarta. Počela sam čitati knjige koje volim, gledati filmove koje Zvonimir nikad nije htio gledati sa mnom. Počela sam se osjećati živom.

Ali svaki povratak kući bio je težak. Zvonimir bi me dočekao s pitanjem: „Gdje si bila? S kim si bila? Što ti to treba?“ Osjećala sam se kao dijete koje mora polagati račune.

Jedne večeri došla sam kasnije nego inače. Zvonimir me dočekao na vratima: „Znaš li ti koliko je sati? Jesi li ti normalna? Što će reći susjedi?“

Tada mi je pukao film.

„Dosta mi je!“, viknula sam iz sveg glasa. „Dosta mi je tvog nadzora! Dosta mi je što me tretiraš kao sluškinju! Dosta mi je što ne vidiš tko sam i što želim! Želim živjeti svoj život!“

On me gledao kao da sam poludjela. „Šta ti fali? Imaš sve! Kuću, djecu, mir…“

„Nemam sebe!“, odgovorila sam kroz suze.

Te noći nisam spavala. Ujutro sam nazvala Ivanu i rekla joj što planiram.

„Mama… jesi li sigurna?“, pitala me tiho.

„Jesam“, odgovorila sam odlučno po prvi put u životu.

Razvod nije bio lak. Zvonimir je bio bijesan, prijetio mi je da će me izbaciti iz kuće koju smo zajedno gradili. Njegova sestra Marija zvala me svaki dan: „Ljiljo, šta ti to treba na stare dane? Šta će reći selo?“

Ali ja nisam odustajala. Prijateljice su me podržavale – neke potajno, neke javno. Moja sestra Snježana došla mi je iz Osijeka pomoći s papirologijom.

Najgore mi je bilo zbog djece. Dario nije mogao vjerovati: „Mama, zar nisi mogla još malo izdržati? Sad kad smo svi odrasli…“

Ivana me razumjela bolje: „Mama, ponosna sam na tebe.“

Sada živim sama u malom stanu u Sarajevu. Prvi put u životu imam svoj mir. Učim kuhati za jednu osobu, učim šetati sama gradom bez straha što će tko reći. Ponekad me uhvati tuga – zbog propuštenih godina, zbog snova koje nisam ostvarila. Ali osjećam se slobodno.

Neki dan srela sam Zvonimira na tržnici. Pogledali smo se kao stranci. Nisam osjetila ni mržnju ni tugu – samo olakšanje.

Pitam se često: Jesam li prekasno shvatila što znači biti slobodna žena? Je li moguće početi ispočetka kad si već zakoračio u šezdesete? Ili je hrabrost uvijek dobrodošla – bez obzira na godine?