Sanjao je porodicu, ali otišao je kad je naša beba stigla
“Ne mogu više, Lejla. Ne mogu disati u ovom stanu. Ne mogu biti otac. Oprosti.”
Njegove riječi odzvanjale su mi u ušima dok sam držala našu tek rođenu kćerku, Emu, u naručju. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam mogla ni vrisnuti ni zaplakati naglas. Samo sam gledala u vrata koja je Adnan zalupio za sobom, kao da će se vratiti ako dovoljno dugo čekam. Ali nije se vratio. Nije ni nazvao. Samo je nestao.
Tri godine ranije, sve je izgledalo kao bajka. Upoznali smo se na svadbi zajedničkih prijatelja u Sarajevu. Adnan je bio duhovit, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Moja mama, Azra, govorila je: “Dijete moje, takvog čovjeka ne puštaj.” Vjenčali smo se nakon godinu dana veze. Prva godina braka bila je puna smijeha, putovanja do Mostara i vikenda kod njegovih roditelja u Zenici. Svi su govorili da smo savršen par.
Ali onda sam ostala trudna. Prvo sam bila presretna, a Adnan je djelovao uzbuđeno – barem sam tako mislila. Kupovao je plišane mede, pričao o tome kako će Emu naučiti voziti bicikl i voditi na utakmice Željezničara. Ali čim su krenule moje mučnine i nesanice, sve se promijenilo. Počeo je kasniti s posla, izlaziti s prijateljima, vraćati se kući kasno noću.
Jedne večeri, dok sam sjedila za stolom i gledala u hladnu večeru koju sam spremila za nas dvoje, pitala sam ga: “Adnane, jesi li sretan? Jesi li spreman za ovo?” Samo je slegnuo ramenima i rekao: “Ne znam više ni šta osjećam.”
Nakon što se Ema rodila, sve se raspalo. Prvih dana bio je uz mene u bolnici, ali čim smo došli kući, povukao se u sebe. Nije htio držati bebu, nije ustajao noću kad bi plakala. Jednom sam ga zatekla kako sjedi na balkonu i puši cigaretu za cigaretom, gledajući u prazno.
“Adnane, trebaš mi! Ne mogu sama!” viknula sam kroz suze.
“Ne mogu ja ovo! Nisam ja za ovo!” odgovorio je i otišao iz stana.
Moja mama je dolazila svaki dan da mi pomogne oko Eme. “Lejla, moraš biti jaka zbog djeteta,” govorila mi je dok mi je brisala suze s obraza. Ali kako biti jaka kad ti srce puca svaki put kad pogledaš praznu stranu kreveta?
Adnanovi roditelji su me zvali nekoliko puta. Njegova majka, Senada, plakala je na telefon: “Dijete moje, ne znam šta mu bi. Nikad nije bio ovakav.” Ali ni oni nisu znali gdje je otišao. Pričalo se po mahali da ga viđaju u kafani s nekim starim društvom iz srednje škole.
Noći su bile najgore. Ema bi plakala satima zbog grčeva, a ja bih sjedila na podu kupaonice i plakala s njom. Ponekad bih poželjela samo nestati – ali nisam mogla zbog nje. Gledala me tim velikim smeđim očima koje je naslijedila od oca i znala sam da moram izdržati.
Jednog dana, nakon tri mjeseca tišine, Adnan se pojavio na vratima. Bio je mršaviji nego prije, oči su mu bile crvene.
“Lejla… mogu li vidjeti Emu?” pitao je tiho.
Pogledala sam ga s mješavinom bijesa i tuge.
“Sad si se sjetio? Kad si nam najviše trebao, pobjegao si! Znaš li koliko puta sam poželjela da si tu? Koliko puta sam morala lagati Emini da joj tata radi daleko samo da ne mislim na to da si nas ostavio?”
Sjeo je na stolicu i spustio glavu.
“Nisam znao šta radim… Bojao sam se… Sve me pritislo…”
“A mene nije pritislo? Meni nije bilo teško? Znaš li kako je gledati dijete koje traži oca kojeg nema?”
Nije imao odgovora. Samo je sjedio i šutio dok mu suze nisu krenule niz lice.
Nakon tog susreta više ga nisam vidjela mjesecima. Počela sam raditi od kuće – prevodila sam tekstove za jednu firmu iz Zagreba dok bi Ema spavala. Mama mi je pomagala koliko god je mogla, ali osjećala sam se kao da živim dva života: jedan za Emu i jedan za sve ostale.
Ljudi su počeli šaputati iza leđa: “Vidi Lejle, muž joj pobjegao čim se dijete rodilo.” Neki su me sažalijevali, drugi osuđivali kao da sam ja kriva što ga nisam zadržala.
Jedne večeri dok sam uspavljivala Emu, pitala sam samu sebe: “Jesam li ja mogla nešto drugačije? Jesam li ga previše pritiskala? Jesam li trebala biti strpljivija?”
Ali onda bih pogledala svoju kćerku kako mirno diše i znala bih da nisam kriva što on nije bio dovoljno jak da ostane.
Prošla je godina dana otkako nas je Adnan napustio. Ema sada hoda i smije se svakom prolazniku u parku. Ja sam naučila živjeti bez njega – ali rana još uvijek boli.
Ponekad se pitam: Koliko nas ima koje su ostale same kad su najviše trebale podršku? Zašto muškarci bježe kad postane teško? Možemo li ikada ponovo vjerovati nekome?
Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li biste mu oprostili ili nastavili dalje bez osvrtanja?