Sama u tišini: Priča o ponosu, samoći i neizrečenim riječima

“Ne treba meni niko. Sve mogu sama!” – viknula sam tada, prije dvadeset godina, dok je Mirjana tresnula vratima od sobe. Sjećam se tog dana kao da je jučer bio. Mirjana, moja kćerka, imala je samo šesnaest godina i već tada je znala kako me izbaciti iz takta. “Mama, ne moraš uvijek sve sama!” – vikala je za mnom dok sam ja tvrdoglavo ribala pod, kao da će mi sapunica isprati sve brige i umor.

Sada sjedim u svom malom stanu na Grbavici, gledam kroz prozor kako kiša neumorno pada po praznim ulicama Sarajeva. Tišina je gusta, gotovo opipljiva. Ponekad mi se čini da čujem korake na hodniku, ali to je samo vjetar što zalupi vratima od lifta. Nema nikoga da pokuca. Nema nikoga da pita: “Kako si, mama?”

Cijeli život sam bila sama sebi dovoljna. Nakon što me Dragan ostavio zbog one njegove iz Mostara, zaklela sam se da više nikada neću dozvoliti da ovisim o nekome. Djecu sam odgajala sama – Mirjanu i Ivana. Radila sam u pošti, ustajala prije zore, kuhala, prala, peglala, išla na roditeljske sastanke, a navečer bih padala u krevet iscrpljena, ali ponosna. Nikada nisam tražila pomoć ni od koga. Čak ni kad sam imala upalu pluća, nisam htjela da me Mirjana vodi doktoru. “Proći će to,” govorila sam i sebi i njoj.

Sada shvaćam koliko su te riječi bile teške za nju. Koliko puta je Mirjana pokušala razgovarati sa mnom? Koliko puta je Ivan htio ostati kod kuće umjesto da ide na ekskurziju jer je znao da nemam novca? Nikada im nisam dala priliku da mi pomognu. Uvijek sam govorila: “Vi ste djeca, vaše je da učite i budete dobri ljudi. Za ostalo ću ja.”

Godine su prolazile. Djeca su odrasla. Mirjana se udala za nekog Dalmatinca i otišla u Split. Ivan je završio fakultet u Zagrebu i ostao tamo raditi. Prvo su dolazili svaki vikend, pa svaki mjesec, a onda samo za praznike. Sada mi šalju poruke za rođendan i Novu godinu. Ponekad nazovu, ali razgovori su kratki i površni.

“Mama, kako si?” pita Mirjana preko telefona.
“Dobro sam, dijete moje. Sve je u redu,” odgovaram automatski.
“Jesi li jela? Jesi li bila kod doktora?”
“Jesam, sve sam sredila. Ne brini za mene.”

Ali istina je drugačija. Hladnjak mi je poluprazan, a lijekove uzimam kad se sjetim. Ponekad zaboravim koji dan je uopće. Najgore su noći – tada tišina postane nepodnošljiva. Sjedim na kauču i gledam stare albume. Na jednoj slici Ivan ima pet godina i drži me za ruku dok stojimo ispred Vrela Bosne. Na drugoj Mirjana puše svjećice na torti u obliku srca koju sam sama ispekla.

Sjećanja me guše. Pitam se gdje sam pogriješila. Jesam li ih previše tjerala od sebe svojim ponosom? Jesam li ih naučila da ne trebaju nikoga, pa sada ni oni ne trebaju mene?

Jednog dana zazvonilo je na vratima. Srce mi je preskočilo od uzbuđenja – možda su došli! Otvorila sam vrata, ali to je bio susjed Emir iz trećeg sprata.
“Dobar dan, teta Ljiljana! Treba li vam šta iz prodavnice?”
“Ne treba, sine, hvala ti,” odgovorila sam brzo i zatvorila vrata prije nego što mi suze krenu niz lice.

Nisam htjela da me iko vidi slabu. Cijeli život sam bila stijena za sve oko sebe – za djecu, za roditelje dok su bili živi, za kolegice s posla koje su dolazile po savjet ili rame za plakanje. A sada kad meni treba netko, nema nikoga.

Ponekad sanjam da sjedim za velikim stolom s Mirjanom i Ivanom, smijemo se i pričamo o glupostima iz djetinjstva. U snu osjećam toplinu i miris domaće pite koju sam pravila svake nedjelje. Ali kad se probudim, samo hladnoća i tišina.

Prošle zime pala sam u kupatilu i satima ležala na pločicama jer nisam mogla ustati. Nitko nije znao. Kad sam napokon uspjela doći do telefona, nisam nazvala ni Mirjanu ni Ivana. Nazvala sam taksi i otišla sama na hitnu.

Nedavno me nazvala sestrična Sanja iz Zenice.
“Ljiljo, što ne dođeš malo kod nas? Samoća nije dobra za tebe…”
“Ma dobro mi je ovako,” slagala sam opet.

Ali nije dobro. Nije dobro kad nemaš s kim popiti kafu ni podijeliti brige. Nije dobro kad ti ponos postane zatvor iz kojeg ne znaš izaći.

Ponekad poželim samo da netko pokuca na vrata – bez najave, bez razloga. Da sjedne sa mnom, posluša me ili samo šuti uz mene.

Možda bih trebala nazvati Mirjanu ili Ivana i reći im istinu – da mi nedostaju, da mi treba njihova blizina, njihova pažnja… Ali onda se sjetim svih onih godina kad sam ih učila da budu jaki i neovisni.

Jesam li ih time naučila da zaborave na mene?

Možda još nije kasno da im kažem koliko ih volim i koliko mi znače… Ali kako preći preko vlastitog ponosa?

Što vi mislite – je li bolje biti uvijek jak ili ponekad pokazati slabost? Je li ponos vrijedan ove tišine?