Papirnata ptica, srce od čežnje – priča o Nini

“Nina, opet si zaboravila kupiti kruh!” vikao je tata iz kuhinje, dok sam ja stajala na pragu, držeći ključeve u ruci i osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. “Oprosti, tata, bila sam kod Dore, pomagala sam joj oko zadaće…” promrmljala sam, ali on je samo odmahnuo rukom. Mama je šutjela, gledala kroz prozor kao da tamo negdje postoji bolji svijet. U toj tišini, osjećala sam se kao papirnata ptica – lagana, lomljiva, neprimijećena.

Odrasla sam u malom stanu u Sarajevu, gdje su zidovi bili tanki, a riječi teške. Moj brat Emir uvijek je bio zvijezda obitelji – odličan učenik, sportaš, mamina i tatina nada. Ja sam bila ona koja pomaže, koja sluša, koja šuti. Sjećam se kako sam jednom nacrtala veliku sliku nas četvero, svi nasmijani, i zalijepila je na frižider. Slika je nestala već sutradan. Nitko nije pitao gdje je.

Godine su prolazile, a ja sam naučila biti nevidljiva. U školi sam bila dobra učenica, ali nikad najbolja. Uvijek druga, uvijek ona koja pomaže drugima s matematikom ili piše sastavke za prijateljice. Svi su dolazili po savjet, ali nitko nije pitao kako sam ja. S vremenom sam počela vjerovati da je to moja svrha – biti tu za druge.

Kada sam upisala fakultet u Zagrebu, osjećala sam olakšanje. Novi grad, novi ljudi, možda nova ja? Ali stare navike teško umiru. Moja cimerica Ivana često bi me pitala: “Nina, zašto uvijek slušaš druge, a nikad ne kažeš što ti treba?” Nisam znala odgovoriti. Možda zato što nisam znala što želim. Možda zato što sam se bojala da će me odbiti ako pokažem tko sam.

Jednog dana, dok sam volontirala u dječjem domu na Trešnjevci, upoznala sam Lejlu. Imala je sedam godina i velike smeđe oči koje su gledale svijet s nevjericom. Bila je tiha, povučena, uvijek u kutu s knjigom ili papirnatom mišem kojeg je sama napravila. Svi su govorili da je “teško dijete”, ali ja sam u njoj prepoznala sebe.

“Zašto si uvijek sama?” pitala sam je jednom dok smo crtale.

Slegnula je ramenima i šapnula: “Ako ne pričam puno, nitko me neće povrijediti.” Te riječi su me pogodile kao šamar. Prepoznala sam ih – to su bile moje riječi iz djetinjstva.

Počela sam provoditi više vremena s Lejlom. Igrale smo se, crtale, pričale o svemu i ničemu. Jednog dana mi je poklonila papirnatog miša i rekla: “Ovo je za tebe. Da znaš da nisi sama.” Osjetila sam knedlu u grlu i suze koje su prijetile da poteku. Prvi put nakon dugo vremena netko je mislio na mene.

Ali život nije bajka. U isto vrijeme moji roditelji su prolazili kroz težak period – tata je ostao bez posla, mama je bila sve nervoznija. Emir se odselio u Njemačku i rijetko se javljao. Svaki put kad bih nazvala kući, razgovor bi završio svađom ili šutnjom.

Jedne večeri mama me nazvala plačući: “Nina, ne znam što da radim više… Sve se raspada.” Osjetila sam staru odgovornost – moram spasiti sve oko sebe. Spakirala sam stvari i otišla kući na vikend.

Kod kuće me dočekala ista hladnoća kao prije. Tata je sjedio pred televizorom, mama je pušila na balkonu. Pokušala sam razgovarati s njima, ali svaki pokušaj završio bi optužbama ili šutnjom. “Zašto si uvijek tako osjetljiva?” pitala me mama kad sam joj rekla da mi nedostaje bliskost.

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o Lejli i njenoj papirnatoj mišici koju sam nosila u torbi. Shvatila sam da cijeli život pokušavam popraviti druge jer ne znam kako popraviti sebe.

Vratila sam se u Zagreb slomljena i umorna. Ivana me dočekala s toplim čajem i zagrljajem. “Nina, znaš li da imaš pravo biti tužna? Imaš pravo tražiti ljubav.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Sljedeći put kad sam otišla u dom, Lejla me dočekala s osmijehom. “Jesi li dobro?” pitala me tiho.

Prvi put u životu iskreno sam odgovorila: “Nisam baš najbolje… Ali učim biti bolje.” Lejla me zagrlila i šapnula: “I ja učim.” Tada sam shvatila – možda ne mogu promijeniti prošlost ni svoju obitelj, ali mogu naučiti voljeti sebe onako kako volim druge.

Sada svaki dan nosim papirnatog miša u torbi kao podsjetnik da nisam sama i da vrijedim ljubavi – čak i kad to zaboravim.

Ponekad se pitam: koliko nas hoda ovim gradovima s papirnatim srcima punim čežnje? Hoćemo li ikada naučiti voljeti sebe onako kako volimo druge?