Koliko vrijedi roditeljska žrtva?
“Šta te briga koliko stari dobiva na mirovini? Njegova je stvar, njegov novac!” – odbrusio sam kolegi Jasminu dok smo sjedili u pauzi za kavu u firmi u Sarajevu. On je samo slegnuo ramenima i nastavio pričati o tome kako svaki mjesec šalje novac roditeljima u Travnik. U meni se nešto stislo, ali nisam htio priznati ni sebi ni drugima da me to zapravo muči.
Moj otac, Zvonimir, živi sam u malom stanu u Novom Zagrebu. Majka je umrla prije pet godina, a ja sam ostao jedino dijete. Nikad nismo bili bliski, pogotovo nakon što sam otišao na fakultet u Sarajevo i ostavio ga samog. On je uvijek bio tvrdoglav, šutljiv čovjek, koji nikad nije tražio ništa od mene. “Snaći ću se, sine, ti gledaj sebe,” govorio bi kad bih ga pitao treba li mu što. I ja sam ga slušao – gledao sam sebe.
Ali tog dana, kad su kolege počele pričati o tome kako pomažu roditeljima, osjetio sam nelagodu. “Pa zar ne znaš koliko ti otac dobiva na mirovini?” pitala me Mirela, a ja sam samo odmahnuo glavom. “Ne znam i ne zanima me. On je uvijek bio svoj čovjek.” Smijali su se, ali meni nije bilo do smijeha.
Te večeri nisam mogao zaspati. Sjećanja su navirala – otac kako sjedi za stolom, gleda kroz prozor i šuti satima; otac kako mi daje zadnje novce za autobus kad sam išao na prijemni; otac koji nikad nije kupio ništa sebi, ali meni nikad ništa nije falilo. Jesam li stvarno toliko sebičan?
Sljedeći vikend odlučio sam ga posjetiti. Vozio sam se autocestom prema Zagrebu s knedlom u grlu. Uvijek me dočekivala ista scena: stan pun tišine, miris stare kave i on, pogrbljen nad novinama.
“Dario? Šta te dovelo?” pitao je iznenađeno.
“Ma, došao malo da te vidim. Kako si?”
Sjeo sam za stol, gledao ga kako polako kuha kavu. Ruke su mu drhtale više nego prije. Požutjeli zidovi, stari stolnjak, sve je bilo isto kao kad sam bio dijete.
“Treba li ti šta?” pitao sam nespretno.
Pogledao me ispod obrva. “Ne treba ništa. Imam ja svoju penziju.”
“Koliko dobivaš?” izletjelo mi je prije nego što sam stigao razmisliti.
Zastao je s džezvom u ruci. “Zašto pitaš? Nikad te to nije zanimalo.”
Osjetio sam sram. “Ma… pričali smo na poslu o tome kako ljudi pomažu roditeljima… Nisam znao šta da kažem.”
Sjeo je nasuprot mene, dugo šutio pa rekao: “Nije lako, Dario. Kad ostariš, shvatiš da si cijeli život radio za druge, a sad brojiš svaku kunu. Ali navikne se čovjek na malo.”
Nisam znao šta reći. Sjetio sam se kako sam prošli mjesec kupio novi mobitel na kredit, a on ovdje štedi na grijanju.
“Tata… Ako ti treba nešto…”
Prekinuo me rukom. “Ne treba meni ništa osim da dođeš češće. Novac dođe i prođe. Samo nemoj zaboraviti da imaš oca dok ga još imaš.”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja kritika ili molba.
Vratio sam se u Sarajevo s osjećajem krivnje koji me pratio danima. Počeo sam češće zvati oca, slati mu pakete hrane i lijekova, ali najvažnije – počeo sam ga slušati.
Jednog dana nazvao me uplakan: “Dario, ukrali su mi novčanik na tržnici… Sve što sam imao…”
Bez razmišljanja sam sjeo u auto i krenuo prema Zagrebu. Prvi put u životu osjetio sam da je on sada dijete, a ja roditelj.
Kad sam stigao, sjedio je na krevetu, slomljen i posramljen.
“Tata, nije novčanik važan. Važno je da si ti dobro.”
Zagrlio me prvi put nakon mnogo godina.
Od tada više ne pitam koliko dobiva na mirovini – pitam ga kako je proveo dan, što mu treba i što ga veseli.
Ponekad se pitam: Koliko nas zapravo poznaje svoje roditelje? Koliko vrijedi njihova žrtva kad ih prestanemo gledati kao one koji nam nešto duguju?
Možda je vrijeme da prestanemo brojati tuđe novce i počnemo brojati zajedničke trenutke. Šta vi mislite – jesmo li previše sebični prema onima koji su nas odgojili?