Baka Anđa: Oprost u sjeni izdaje
“Ne mogu vjerovati, Anđa, tvoj Ivan je stvarno otišao!” Lejlina majka je šaptala kroz suze dok smo sjedile za kuhinjskim stolom. Ruke su mi drhtale dok sam miješala kavu, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Nikad nisam mislila da ću doživjeti dan kad će moj sin, moj ponos i radost, napustiti svoju obitelj zbog neke druge žene.
“Mama, što da kažem Emini? Kako da joj objasnim da tata više ne živi s nama?” Lejla me gledala očima punim očaja. Moja unuka Emina, tek sedam godina, sjedila je u dnevnoj sobi i slagala puzzle, nesvjesna oluje koja je poharala naš dom.
“Dušo, ne znam… ali moraš biti jaka zbog nje. I ja sam tu, neću vas ostaviti,” šapnula sam, pokušavajući sakriti vlastite suze. U meni se miješala ljutnja na Ivana i tuga zbog svega što smo izgubili.
Ivan je bio moje dijete, ali nisam ga mogla razumjeti. Kako je mogao tako lako zaboraviti sve godine koje je proveo s Lejlom? Kako je mogao ostaviti Eminu? Sjećam se kad ju je prvi put primio u naručje – plakao je od sreće. Sad ga nije bilo ni na njezinom prvom školskom danu.
Lejla je šutjela danima. Samo bi navečer tiho plakala u svojoj sobi, misleći da je nitko ne čuje. Ali ja sam čula. I svaki put kad bih čula njezine jecaje, osjećala sam kako mi se srce lomi na tisuću komadića. Nisam znala što bih rekla Ivanu kad bi nazvao. Ponekad bi zvao samo da pita za Eminu, ali nikad nije pitao za Lejlu ili mene.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, zazvonio je mobitel. Ivan.
“Mama… kako su Emina i Lejla?” pitao je tiho.
“Kako misliš kako su? Ostavio si ih! Emina te traži svaku večer prije spavanja. Lejla ne jede, ne spava… A ja? Ja se pitam gdje sam pogriješila kao majka!” viknula sam prije nego što sam stigla razmisliti.
S druge strane tišina. Onda samo: “Žao mi je, mama.” I prekinuo je.
Nakon tog razgovora danima nisam mogla spavati. Prebirala sam po sjećanjima – gdje smo pogriješili? Jesam li ga previše mazila? Jesmo li mu dali previše slobode? Ili premalo ljubavi?
Lejla je nakon nekoliko tjedana počela ustajati ranije, češće izlaziti s Eminom u park. Jednog dana mi je rekla: “Anđa, moram pronaći posao. Ne mogu više ovako.” Pomogla sam joj s Eminom dok je išla na razgovore za posao. Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam tračak nade u njezinim očima kad su joj javili da je primljena kao učiteljica u osnovnoj školi.
Ali Ivan se nije vraćao. Povremeno bi došao po Eminu vikendom, ali sve rjeđe. Jednom sam ga srela u gradu s onom drugom ženom – Marinom. Pogledao me u oči i spustio glavu. Nisam mu ništa rekla, ali osjećala sam kako mi krv vrije.
Jedne subote Emina se vratila uplakana iz posjeta ocu.
“Baka, tata ima novu bebu… Ja više nisam njegova princeza,” jecala je.
Zagrlila sam je najjače što sam mogla. “Ti ćeš uvijek biti njegova princeza, dušo. I moja si princeza zauvijek.”
Te noći Lejla i ja smo dugo razgovarale.
“Anđa, misliš li da ću ikad moći oprostiti Ivanu?” pitala me kroz suze.
“Ne znam, dijete moje… Ali znam da moraš pokušati – zbog sebe i zbog Emine. Oprost nije zbog njega, nego zbog tebe. Da možeš dalje živjeti bez gorčine.”
Počela sam razmišljati o vlastitom životu – o svom pokojnom mužu Stipi koji me znao povrijediti riječima kad bi popio previše rakije, ali nikad nije otišao. Sjetila sam se kako sam mu znala oprostiti jer sam znala da me voli na svoj način. Ali Ivan… On kao da nas je sve izbrisao iz svog života.
Prolazili su mjeseci. Lejla se polako vraćala sebi – počela se smijati s Eminom, izlaziti s prijateljicama, čak se upisala na tečaj plesa. Ja sam čuvala Eminu dok bi ona bila vani. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam ponos na Lejlu – kao da mi je druga kćer.
Jednog dana Ivan se pojavio na vratima – bez najave, bez poziva.
“Mama… mogu li ući?” pitao je tiho.
Pogledala sam ga dugo bez riječi. Vidjela sam umor na njegovom licu, bore koje prije nije imao.
“Uđi,” rekla sam napokon.
Sjeo je za stol i gledao u ruke.
“Znam da ste svi ljuti na mene… Zaslužujem to. Ali… nedostajete mi. Znam da ne mogu vratiti vrijeme, ali želim biti dio Emininog života. I vašeg.”
Nisam znala što reći. U meni se borila majka koja ga voli i žena koja mu nikad neće moći oprostiti što nam je učinio.
Lejla ga je gledala bez riječi. Onda je ustala i rekla: “Oprostit ću ti zbog Emine. Ali nikad više nećeš biti dio mog života kao prije.”
Ivan je zaplakao prvi put otkad je otišao.
Te večeri dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o boli, izdaji, ali i o snazi koju smo pronašle u sebi kad nam je bilo najteže.
Danas Emina ima deset godina i vesela je djevojčica. Lejla ima novog dečka – Mirzu iz Sarajeva – i ponovno se smije kao nekad. Ivan dolazi češće i trudi se biti bolji otac.
A ja? Naučila sam da oprost nije slabost nego hrabrost. Da obitelj nije uvijek ono što zamišljamo – ponekad se mora ponovno izgraditi iz ruševina.
Pitam vas: Biste li vi mogli oprostiti ovakvu izdaju? Je li moguće ponovno voljeti nekoga tko vas je tako duboko povrijedio?