Nisam Pozvala Mamu na Svadbu: Istina Koja Boli
“Iva, kako si to mogla napraviti svojoj majci?” vikao je tata dok je lupao šakom o stol. Njegove riječi odzvanjale su kroz naš mali stan u Novom Zagrebu, a ja sam osjećala kako mi se grlo steže. Nisam mogla izgovoriti ni riječ, samo sam zurila u pod, pokušavajući sakriti suze koje su mi navirale na oči.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad me Ivan zaprosio na vrhu Sljemena. Bio je to trenutak o kojem sam sanjala cijeli život, ali u meni se odmah probudila tjeskoba. Znala sam da će vjenčanje biti više od običnog slavlja – bit će to polje bitke između prošlosti i sadašnjosti, između mene i svega što sam pokušavala zaboraviti.
Moja mama, Sanja, otišla je kad sam imala šest godina. Tata je ubrzo upoznao Marinu, ženu koja je pokušavala biti sve što moja mama nije bila – prisutna, brižna, ali uvijek nekako strana. Nikad joj nisam mogla reći ‘mama’, iako je ona to silno željela. “Iva, zlato, dođi da ti napravim čaj,” govorila bi nježno, ali meni je svaki njezin dodir bio podsjetnik na ono što sam izgubila.
Kad sam odlučila organizirati vjenčanje, znala sam da moram donijeti odluku: hoću li pozvati Marinu? Ivan me gledao zabrinuto dok sam mu objašnjavala: “Ne mogu joj oprostiti što je zauzela mjesto moje mame. Nikad nije bila zla, ali nikad nije bila moja.”
“Iva, ona te voli na svoj način,” rekao je tiho. “Znam,” odgovorila sam, “ali ja ne mogu glumiti pred svima. Ovo je moj dan. Želim biti okružena ljudima koji me razumiju.”
Prvi put u životu odlučila sam napraviti nešto za sebe. Poslala sam pozivnice svima osim Marini. Tata je saznao slučajno, kad je vidio popis gostiju na stolu. “Iva, jesi li ti normalna? Ona te odgajala! Kako možeš biti tako hladna?”
“Tata, molim te…” pokušala sam objasniti, ali nije me slušao. “Znaš li koliko si joj puta slomila srce? Ona te voli kao svoje dijete!”
Noćima nisam spavala. Sjećanja su navirala – prvi dan škole kad me Marina vodila za ruku jer mama nije mogla doći; Božići kad bi ona ostajala budna do kasno pekući kolače samo da meni bude lijepo; svađe zbog kojih bih satima plakala u svojoj sobi.
Ali sjećala sam se i onih trenutaka kad bih čula kako tata šapuće Marini: “Pusti je, nikad ti neće oprostiti što nisi Sanja.” Sjećala sam se pogleda drugih ljudi na roditeljskim sastancima – uvijek su me pitali gdje mi je prava mama.
Tjedan dana prije vjenčanja, Marina me nazvala. “Iva, mogu li doći do tebe?” Glas joj je bio tih i nesiguran.
Sjele smo u mojoj kuhinji. Gledala me ravno u oči dok su joj ruke drhtale. “Znam da me nisi pozvala. Znam da nikad nisam bila tvoja mama. Ali ja te volim kao da jesi moja kći. Znam da ne mogu zamijeniti tvoju Sanju, ali… boli me što misliš da nisam dovoljno dobra ni za jedan dan tvog života.”
Nisam znala što reći. Suze su mi klizile niz lice. “Marina… žao mi je. Znam da si se trudila. Ali ja još uvijek nosim tu prazninu u sebi. Ne znam kako da je ispunim.”
Otišla je bez riječi. Ostala sam sjediti satima, zureći u prazno.
Na dan vjenčanja tata nije došao. Poslao mi je poruku: “Ne mogu ti oprostiti ovo.” Ivanova mama, Ružica, grlila me dok sam plakala u vjenčanici prije izlaska pred goste.
“Dijete moje, život ti uvijek uzme ono što najviše voliš. Ali moraš naučiti živjeti s tim rupama u srcu,” šapnula mi je.
Vjenčanje je prošlo u magli. Svi su se smijali, plesali, a ja sam osjećala samo težinu na prsima. Kad smo Ivan i ja ostali sami u hotelskoj sobi, zagrlio me i rekao: “Iva, nisi sama. Ali moraš oprostiti sebi prije nego što možeš oprostiti drugima.”
Danas sjedim na balkonu našeg malog stana i gledam kako kiša pada po praznom dvorištu. Ponekad poželim vratiti vrijeme i zagrliti Marinu onako kako nikad nisam mogla. Ponekad poželim nazvati tatu i reći mu da mi nedostaje.
Ali najviše se pitam – jesam li bila sebična ili sam napokon poslušala svoje srce? Može li ljubav biti dovoljna ako nikad ne zacijeliš stare rane?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li moguće oprostiti prošlosti i krenuti dalje?