Ribe, laži i tišina: Ispovijest jedne žene iz Osijeka
“Opet ideš na te tvoje ribe?” – pitala sam ga dok je navlačio onaj stari flanelasti džemper, isti onaj koji je mirisao na benzin i nešto što nikada nisam mogla definirati. Pogledao me kratko, bez osmijeha, kao da sam mu već dosadila s pitanjima. “Vratit ću se u nedjelju, znaš već. Ne čekaj me s večerom.” Vrata su zalupila, a ja sam ostala stajati u hodniku, stisnutih šaka, gledajući kroz prozor kako njegov stari Golf nestaje niz ulicu.
Nisam više znala što da mislim. Prije nekoliko mjeseci još sam vjerovala u njegove priče o šaranima i smuđevima, o mirnim jutrima uz Dravu, o prijateljima iz djetinjstva koji su mu društvo. Ali nešto se promijenilo. Nije više donosio ribu kući – a kad bi i donio, to su bili fileti iz Lidla, još zamrznuti. Nisam imala srca reći mu da znam razliku između svježe ribe i industrijskog pakiranja. Samo bih šutjela i prala ruke u hladnoj vodi, osjećajući kako mi se srce steže.
Sve je kulminiralo prošle subote. Sjela sam na balkon s kavom, pokušavajući smiriti misli, kad je do mene došla susjeda Jasmina. “Vidi, Ana, ne želim se miješati… ali sinoć sam vidjela tvog Ivana u gradu. Nije bio sam.” Zastala je, gledajući me ispod obrva. “Bio je s nekom ženom. Držali su se za ruke kod kina Europa.”
Osjetila sam kako mi krv juri u ušima. “Možda si se zabunila?” promrmljala sam, ali Jasmina je odmahnu glavom. “Nisam, Ana. Znam ja tvog Ivana bolje nego što misliš.”
Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, osjećajući hladnoću na mjestu gdje je on trebao biti. Sjećanja su mi navirala: prvi poljubac kod mosta, zajednički stan u Osijeku, rođenje naše kćeri Lejle… Sve je to sad izgledalo kao tuđi život.
U nedjelju ujutro vratio se kao da se ništa nije dogodilo. “Bilo je super,” rekao je dok je skidao čizme. “Uhvatili smo par lijepih komada, ali pustili smo ih nazad. Znaš kako to ide.”
Gledala sam ga i pitala: “Tko ti je bio društvo ovaj put?”
Zastao je na trenutak, ali onda slegnuo ramenima: “Stari ekipa – Davor, Goran… znaš ih.”
Laž mu je bila na licu, ali nisam imala snage za svađu. Lejla je došla iz svoje sobe i zagrlila ga oko struka. “Tata, hoćeš sa mnom u park?”
Gledala sam ih kako odlaze niz ulicu i osjećala se kao duh u vlastitom domu.
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći dokaze – stare račune iz kafića, poruke na njegovom mobitelu, ali bio je oprezan. Sve što sam imala bile su riječi susjede i vlastita intuicija.
Jedne večeri, dok je Lejla spavala, sjela sam nasuprot njega za kuhinjski stol. “Ivane, moramo razgovarati.” Pogledao me preko ruba novina.
“O čemu sad?”
“O nama. O tebi i tvojim vikendima. O tome što više ne vjerujem da ideš na pecanje.”
Šutio je dugo, a onda odložio novine i pogledao me ravno u oči prvi put nakon dugo vremena.
“Ana… nije to tako jednostavno.”
“Onda mi objasni!” glas mi je zadrhtao.
Slegnuo je ramenima, oči su mu bile umorne. “Ne znam više što osjećam. Sve mi je postalo preteško. Ti si stalno umorna, Lejla ima svoje probleme u školi… Trebala mi je promjena. Netko tko me sluša bez predbacivanja.” Glas mu je bio tih.
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
“I naš brak? Naša obitelj? To ti više ništa ne znači?”
Nije odgovorio.
Te noći nisam plakala. Samo sam sjedila u mraku i slušala tišinu koja nas je razdvajala više nego ikad prije.
Sljedećih tjedana živjeli smo kao cimeri. On bi odlazio vikendom, ja bih ostajala s Lejlom i pokušavala joj pružiti osjećaj sigurnosti kojeg ni sama više nisam imala.
Jednog dana Lejla me pitala: “Mama, zašto tata više nije s nama za vikend? Jesmo li nešto pogriješile?”
Zagrlila sam je čvrsto i šapnula: “Nisi ti kriva, dušo. Nisi ti kriva ni za što na ovom svijetu.”
Dani su prolazili sporo, svaki isti kao prethodni – posao u školi, povratak kući, prazna kuhinja i tišina koja para dušu.
Ponekad bih sjela na klupu uz Dravu i gledala vodu kako teče, pitajući se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala više razgovarati s njim? Jesam li ga previše gušila svojim brigama?
Jedne subote odlučila sam otići do mjesta gdje navodno peca. Hodala sam uz obalu satima, ali njega nije bilo nigdje.
Kad sam se vratila kući, znala sam da moram donijeti odluku – zbog sebe i zbog Lejle.
Te večeri rekla sam mu: “Ivane, ne mogu više ovako. Ako želiš otići – idi. Ali nemoj nas više lagati. Zaslužujemo istinu.” Pogledao me tužno i samo kimnuo glavom.
Sutradan je spakirao stvari i otišao.
Lejli sam rekla da tata treba vremena za sebe, ali da ćemo nas dvije uvijek biti zajedno.
Danas, mjesecima kasnije, još uvijek boli – ali osjećam da dišem lakše. Naučila sam da ljubav nije dovoljna ako nema poštovanja i iskrenosti.
Ponekad se pitam: Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje živjeti u laži ili se suočiti s istinom – koliko god ona bila bolna?