Majčina Pravila: Kako Me Svekrvina Tradicija Gotovo Slomila
“Nije za tebe, Lejla. To je za Adnana, on je muško i nasljednik,” rekla je svekrva, pružajući zlatni lančić svom unuku, dok je moja kćerka stajala pored mene, stisnutih šaka i suznih očiju. U tom trenutku, u dnevnoj sobi punoj rodbine, osjetila sam kako mi srce puca na pola. Nisam znala što je gore – pogled razočaranja na Lejlinom licu ili tišina koja je uslijedila nakon svekrvine izjave.
Moj muž Emir sjedio je do mene, spuštenih očiju, kao da ga se sve to ne tiče. Njegova sestra Sanja klimala je glavom, a moj sin Adnan, još dijete, zbunjeno je gledao lančić u ruci. Svekrva, stara Bosanka iz Zenice, uvijek je govorila: “Muško je muško, žensko je žensko. Tako je bilo i tako će biti.” Ali ja nisam odrasla u takvoj kući. Moji roditelji iz Osijeka učili su me da nema razlike između sina i kćeri.
Nakon ručka, dok su svi pričali o politici i cijeni goriva, povukla sam Lejlu u kuhinju. “Mama, zašto baka mene ne voli?” pitala me tiho, glasom koji mi je parao dušu. “Voli te ona, dušo… samo… nekad ljudi ne znaju pokazati ljubav na pravi način,” slagala sam, jer nisam imala snage reći joj istinu.
Te noći nisam mogla spavati. Emir je hrkao pored mene, a ja sam vrtjela scene iz djetinjstva – kako sam ja bila ta koja nikad nije dobila medalju jer sam bila djevojčica. Zaklela sam se tada da moje dijete nikad neće osjetiti tu bol. Ali evo me sada, gledam kako povijest ponavlja iste greške.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Lejla se povukla u sebe, a Adnan nije skidao lančić s vrata. Svekrva je dolazila svaki drugi dan s kolačima za Adnana i novim pričama o tome kako su “pravi muškarci uvijek bili stub kuće”. Nisam više mogla šutjeti.
Jednog popodneva, dok smo pile kafu na balkonu, skupila sam hrabrost: “Majko, mislim da nije u redu što pravite razliku među djecom.” Pogledala me ispod obrva: “Ti si mlada, ne razumiješ običaje. Tako se uvijek radilo. Muško nasljeđuje, žensko se uda i ode.”
“Ali Lejla pati zbog toga. Zar nije važno da se oba djeteta osjećaju voljeno?”
Slegnula je ramenima: “Život nije fer. Neka se navikne na vrijeme.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. U meni se probudila neka snaga koju nisam znala da imam. Te večeri sam sjela s Emirom. “Ne mogu više ovako. Naša djeca nisu manje vrijedna samo zato što su djevojčice ili dječaci. Ako ti nećeš reći svojoj majci, ja ću.”
Emir je šutio dugo, a onda rekao: “Znaš kakva je ona. Nećeš je promijeniti.” Ali ja nisam tražila promjenu nje – tražila sam pravdu za svoju djecu.
Sljedeće sedmice bio je Lejlin rođendan. Organizirala sam malu proslavu kod kuće i pozvala cijelu porodicu. Kad su svi sjeli za stol, ustala sam i rekla: “Danas slavimo Lejlu. Ona zaslužuje isto poštovanje i ljubav kao i njen brat.” Pogledala sam svekrvu ravno u oči.
Ona je prevrnula očima i tiho promrmljala nešto o “novim vremenima” i “razmaženoj djeci”. Ali ovaj put nisam popustila.
“Ako ne možete voljeti moju djecu jednako, nemojte dolaziti više u našu kuću,” rekla sam mirno ali odlučno.
Nastala je tišina. Emir me pogledao kao da me prvi put vidi. Sanja je ustala i zagrlila Lejlu. Svekrva je uzela torbu i otišla bez riječi.
Nakon toga dani su bili teški. Emir mi je zamjerao što sam “razbila porodicu”, ali Lejla se polako vraćala sebi. Počela se smijati opet, crtati po zidovima i pričati viceve s Adnanom.
Svekrva nije dolazila mjesecima. Onda jednog dana pozvonila je na vrata s malim paketićem za Lejlu – srebrni privjesak u obliku srca. Nije rekla ništa, samo ju je zagrlila.
Možda se tradicija ne može promijeniti preko noći, ali granice koje postavimo zbog ljubavi prema djeci mogu biti početak nečeg novog.
Ponekad se pitam: Jesam li bila preoštra? Ili je došlo vrijeme da majke poput mene konačno dignu glas? Što biste vi učinili na mom mjestu?