Dvostruki život moga muža: Istina koja je razbila naš dom
“Ne laži mi više, Damire!” viknula sam, tresući se od bijesa i nevjerice. Stajao je ispred mene, spuštenih ramena, pogledom prikovanim za pod. U rukama sam držala njegov mobitel, otvoren na poruci: “Vidimo se večeras, ljubavi.” Nisam znala što me više boli – sadržaj poruke ili činjenica da je potpisana imenom koje nikad prije nisam čula: Mirela.
Sve je počelo sasvim obično. Damir i ja smo bili zajedno dvadeset tri godine. Imali smo sina, Ivana, koji je studirao u Zagrebu, kuću u predgrađu Osijeka, zajedničke vikende na Dravi i kredit koji nas je vezao više nego što smo željeli priznati. Oduvijek sam vjerovala da smo mi ona rijetka sretna obitelj o kojoj drugi pričaju s dozom zavisti. Ali sada, dok sam gledala Damira kako pokušava smisliti laž kojom će me umiriti, shvatila sam da sam bila slijepa.
“To nije ono što misliš”, promucao je. Glas mu je bio tih, gotovo dječački. “Mogu objasniti…”
“Objasni mi onda! Tko je Mirela? Zašto joj pišeš da je voliš?”
Tišina. Samo zvuk sata na zidu i moje ubrzano disanje. U tom trenutku, sve slike našeg zajedničkog života – Ivanova prva bicikla, ljetovanja u Makarskoj, božićna jutra – počele su blijedjeti pred očima.
“Nije to… nije to što misliš”, ponovio je. “Mirela je…”
“Tvoja ljubavnica?”
Nije odgovorio. Samo je sjeo na rub kauča i pokrio lice rukama. Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Nisam znala što da radim – plakati, vrištati ili ga izbaciti iz kuće.
Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, gledala u strop i pokušavala shvatiti gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše posvećena Ivanu? Jesam li zanemarila Damira? Ili je on jednostavno bio slab?
Sljedećih dana ponašao se kao da se ništa nije dogodilo. Dolazio bi kući s posla, donosio cvijeće, pokušavao razgovarati o svakodnevnim stvarima. Ali ja više nisam mogla glumiti. Počela sam istraživati – provjeravala njegov telefon, pratila ga kad bi rekao da ide na sastanak. I tako sam jednog petka popodne završila pred zgradom u kojoj je živjela Mirela.
Stajala sam skrivena iza drveta i gledala kako Damir izlazi iz auta s buketom ruža. Na vratima ga je dočekala žena mojih godina, s toplim osmijehom i dvoje djece koja su mu potrčala u zagrljaj. Osjetila sam mučninu. On nije imao samo ljubavnicu – imao je drugu porodicu.
Nisam znala što da radim. Vratila sam se kući i satima sjedila u tišini. Kad je Damir došao, samo sam mu pokazala slike koje sam snimila telefonom.
“Zašto?” pitala sam kroz suze. “Zašto si nam to učinio?”
“Nisam htio nikoga povrijediti”, šapnuo je. “Sve je počelo slučajno… Mirela nije znala za tebe, kao ni ti za nju. Volim vas obje na različite načine…”
Te riječi su me pogodile kao nož. Kako možeš voljeti dvije žene i lagati im godinama? Kako možeš gledati sina u oči i skrivati mu polubrata?
Odluka je pala iste večeri. Morala sam razgovarati s Mirelom. Pronašla sam njezin broj u Damirovom mobitelu i nazvala je.
“Dobar dan, Mirela? Ovdje Ana, Damirova supruga. Moramo razgovarati.”
S druge strane linije muk. Zatim šapat: “Supruga? Ja sam mislila… On mi je rekao da ste se razveli prije deset godina…”
Sastale smo se u malom kafiću na Trgu Ante Starčevića. Mirela je bila slomljena žena, baš kao ja. Razgovarale smo satima, dijeleći detalje svojih života koje su bile isprepletene lažima jednog čovjeka.
“Nikad nisam ni posumnjala”, rekla je kroz suze. “Djeca su ga obožavala… Planirali smo ljetovanje na Jadranu ove godine…”
“I mi smo planirali isto”, odgovorila sam gorko.
Zajedno smo odlučile suočiti Damira s istinom. Pozvale smo ga na sastanak i tražile odgovore.
“Kako si mogao?” pitala ga je Mirela.
Damir je šutio, gledajući nas kao da ne zna gdje bi pobjegao.
“Zar ti nije bilo dovoljno jedno dijete? Jedna žena?” nastavila sam.
“Nisam znao kako izaći iz toga… Bojao sam se da ću izgubiti sve”, promucao je.
Ali izgubio je sve upravo zbog svojih laži.
Nakon tog susreta, Mirela i ja smo ostale u kontaktu. Pomagale smo jedna drugoj da prebrodimo bol i izdaju. Ivanu sam sve ispričala – bio je bijesan, ali i tužan što mu otac nije bio iskren.
Damir se iselio iz naših života. Ponekad ga vidim na ulici – izgleda starije, umornije. Ne znam kako živi s tim teretom.
Mirela i ja smo pronašle novu snagu u prijateljstvu koje je nastalo iz pepela naših brakova. Djeca su se upoznala – polubraća koja su odrasla ne znajući jedno za drugo.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi krive što nismo vidjele znakove? Ili su muškarci poput Damira jednostavno vješti manipulatori? Kako ponovno vjerovati nekome nakon ovakve izdaje?
Možda vi imate odgovor na to pitanje…