Iza zatvorenih vrata: Ispovijest jedne žene iz Sarajeva
“Ne laži me, Adnane! Znam istinu!” – moj glas je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, mokra od kiše i suza. Kiša je tukla po prozorima našeg stana u Sarajevu, a Adnan je sjedio na kauču, gledajući u pod kao da će mu parket dati odgovore koje meni nije mogao.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, ali ja sam tek sada imala hrabrosti izgovoriti ono što me mučilo. Moja prijateljica Lejla mi je šapnula da ga je vidjela s nekom ženom u restoranu na Ilidži. Nisam željela vjerovati. Adnan je bio moj oslonac, čovjek kojem sam povjerila sve – i srce i novac koji sam naslijedila od roditelja.
“Nije to ono što misliš, Amra…” promrmljao je, ali ja sam već znala. Moj svijet se srušio te večeri, a kiša je samo pojačavala osjećaj hladnoće koji mi se uvukao pod kožu.
Sjećam se kad smo se upoznali na fakultetu. Bio je šarmantan, duhovit, uvijek spreman pomoći. Moji roditelji su ga odmah zavoljeli, a ja sam bila uvjerena da sam pronašla čovjeka svog života. Vjenčali smo se skromno, ali s puno ljubavi. Ili sam barem tako mislila.
Godinama sam radila kao farmaceutkinja i štedjela svaki dinar. Kad su moji roditelji poginuli u saobraćajnoj nesreći kod Mostara, ostavili su mi stan i nešto novca. Adnan je tada predložio da prodamo stan i kupimo veći, “za našu buduću porodicu”. Nisam ni slutila da je to bio početak njegove igre.
“Amra, molim te… Nisam te želio povrijediti,” pokušavao je opravdati svoje postupke dok sam ja skupljala njegove stvari u kofer. “Sve što sam radio, radio sam za nas!”
“Za nas? Ili za sebe?” pitala sam ga kroz suze. “Znaš li koliko si me povrijedio? Znaš li koliko sam ti vjerovala?”
Moja sestra Azra me zvala svaki dan otkako je saznala za naše probleme. “Nemoj biti naivna, Amra! Muškarci znaju biti sebični kad je novac u pitanju,” govorila mi je. Ali ja nisam željela slušati nikoga osim svog srca – a ono je bilo slomljeno.
Nakon što je Adnan otišao, ostala sam sama u stanu koji više nije mirisao na dom. Svaka stvar me podsjećala na njega: šalica iz koje je pio kafu, njegova stara jakna na vješalici, pa čak i miris njegovog parfema u zraku. Dani su prolazili sporo, a ja sam se borila sa sramom i osjećajem izdaje.
Jedne večeri, dok sam sjedila s Lejlom u kafiću na Baščaršiji, otvorila sam joj dušu:
“Ne znam kako dalje. Osjećam se kao da više nikome ne mogu vjerovati.”
Lejla me zagrlila i šapnula: “Znaš li koliko si jaka? Preživjela si gubitak roditelja, preživjet ćeš i ovo. Samo moraš ponovo pronaći sebe.”
Počela sam izlaziti više, družiti se s prijateljicama koje su me podsjećale da život nije stao. Azra me nagovarala da odem kod psihologa: “Nema srama u tome da potražiš pomoć.” Prvi put kad sam sjela nasuprot doktorici Sanji, nisam mogla izgovoriti ni riječ bez suza.
“Amra, izdaja boli najviše kad dolazi od onih koje volimo,” rekla mi je Sanja tiho. “Ali to ne znači da si ti kriva ili manje vrijedna. To samo znači da si čovjek.”
Polako sam učila oprostiti sebi što nisam vidjela znakove ranije. Počela sam pisati dnevnik, bilježiti svaku misao i osjećaj. Svaki dan sam sebi postavljala isto pitanje: “Šta želim za sebe?”
Jednog dana srela sam starog prijatelja iz srednje škole, Damira. Bio je uvijek tih i povučen, ali sada je zračio nekom novom energijom. Pozvao me na kafu i razgovor s njim bio je kao da dišem punim plućima prvi put nakon dugo vremena.
“Znaš, Amra,” rekao mi je dok smo šetali Vilsonovim šetalištem, “ljudi često nose maske jer se boje pokazati pravo lice. Ali ti si uvijek bila iskrena – to je tvoja snaga.”
Njegove riječi su mi dale nadu da možda ipak mogu ponovo vjerovati ljudima – ali prije svega sebi.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako je Adnan otišao iz mog života. Još uvijek boli kad ga sretnem na ulici ili čujem njegovo ime u razgovoru s poznanicima. Ali više ne osjećam sram ili bijes – osjećam zahvalnost što sam preživjela i što imam priliku izgraditi novi život.
Danas radim u apoteci na Grbavici i pomažem ljudima svaki dan. Naučila sam cijeniti male stvari: osmijeh djeteta kojem dam bombon, razgovor sa starijom gospođom koja dolazi po lijekove, miris svježe kafe ujutro.
Ponekad se zapitam: Da li bih opet prošla kroz sve ovo kad bih znala koliko će boljeti? Možda ne bih – ali znam da bez te boli ne bih bila žena kakva sam danas.
A vi? Jeste li ikada morali birati između ljubavi i vlastitog dostojanstva? Koliko puta ste oprostili drugima – a koliko puta sebi?