Vjera na raskršću: Anina borba za brak i sebe
“Zašto si mi to napravio, Dario?” moj glas je drhtao dok sam stajala nasred naše male kuhinje u Sarajevu, stežući šalicu kave kao da mi život ovisi o njoj. On je šutio, gledao kroz prozor kao da će mu Miljacka dati odgovor koji meni nije mogao. “Ana, nisam htio…” prošaptao je, ali riječi su visile u zraku, prazne i hladne.
Nisam spavala cijelu noć. U glavi su mi odzvanjale rečenice iz poruka koje sam slučajno pronašla na njegovom mobitelu. Ime: Ivana. Naša prijateljica iz crkve. Srce mi je pucalo na komadiće, ali nisam mogla plakati. Ne pred njim. Ne još.
“Znaš li ti koliko sam se borila za nas? Koliko sam molila svaku noć da nam Bog pomogne?” glas mi je bio tih, ali odlučan. Dario je slegnuo ramenima, kao da ni sam ne zna gdje je pogriješio. “Ana, bio sam slab… Ivana me razumjela kad ti nisi imala vremena za mene…”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice. “Nisam imala vremena? Dario, radila sam dva posla da platimo kredit! Brinula sam o tvojoj majci kad si ti bio na pecanju! Jesam li ja kriva što sam umorna?”
Tišina. Samo zvuk sata na zidu i moje ubrzano disanje.
Sjetila sam se dana kad smo se vjenčali u crkvi sv. Ante. Mama je plakala od sreće, a tata je prvi put nakon rata obukao odijelo. Svi su govorili da smo savršen par. Nitko nije znao koliko sam se bojala budućnosti.
Nakon što je Dario otišao na posao, sjela sam na pod i pustila suze. Prvi put nakon dugo vremena molila sam iz dubine duše: “Bože, pomozi mi. Ne znam što da radim. Ako postojiš, daj mi snage.”
Tog dana nisam otišla na posao. Nazvala sam šeficu, Mirelu, i slagala da imam gripu. Nisam imala snage gledati ljude u oči. Umjesto toga, otišla sam kod svoje prijateljice Lejle.
“Ana, moraš misliti na sebe,” rekla mi je dok smo pile tursku kavu na njenom balkonu s pogledom na Trebević. “Znam da ga voliš, ali ne smiješ dozvoliti da te netko gazi.”
“Ali što ako pogriješim? Što ako mu oprostim i opet me povrijedi? Ili ako odem pa cijeli život žalim?”
Lejla me zagrlila. “Nema pravog odgovora. Ali imaš pravo biti ljuta i tužna. I imaš pravo tražiti pomoć – od Boga ili od ljudi.”
Te noći nisam mogla zaspati pa sam otišla u crkvu na večernju misu. Sjedila sam u zadnjoj klupi i gledala kako svijeće titraju pred oltarom. Svećenik je govorio o oprostu, ali meni su riječi zvučale kao šapat kroz maglu.
Kad sam došla kući, Dario je sjedio za stolom s glavom u rukama.
“Ana, ne mogu bez tebe,” rekao je tiho. “Znam da sam pogriješio. Ne tražim da mi odmah oprostiš, ali želim pokušati popraviti stvari. Obećavam ti – nema više tajni.”
Gledala sam ga dugo, pokušavajući pronaći trag onog čovjeka kojeg sam voljela prije svih laži i izdaja.
“Dario, ako želiš da pokušamo, moramo oboje biti iskreni. I moramo zajedno moliti – ne samo kad nam je teško, nego svaki dan.”
Pristao je bez riječi.
Sljedećih mjeseci bilo je teško. Povjerenje se nije vratilo preko noći. Svaka poruka na njegovom mobitelu bila mi je sumnjiva. Svaki njegov izlazak s prijateljima bio je razlog za tjeskobu.
Moja mama je govorila: “Ana, jednom prevarant – uvijek prevarant.” Tata je šutio, ali vidjela sam razočaranje u njegovim očima.
Jedne večeri, nakon što smo zajedno molili krunicu, Dario me pogledao i rekao: “Znaš li da te volim više nego ikad? Znam da te ne zaslužujem, ali želim biti bolji čovjek zbog tebe i zbog nas.” Prvi put nakon dugo vremena povjerovala sam mu.
Ali život nije bajka. Dva mjeseca kasnije ostala sam bez posla – firma je propala preko noći. Dario je radio u građevini i svaki dan donosio kući sve manje novca.
Računi su se gomilali, a ja sam osjećala kako se zidovi stana sužavaju oko mene.
Jedne večeri sjeli smo za stol s papirom i olovkom.
“Imamo 300 maraka do kraja mjeseca,” rekla sam tiho.
Dario je uzdahnuo: “Mogu pitati brata da mi posudi nešto…”
“Ne želim više nikome biti dužna,” odgovorila sam odlučno.
Te noći opet sam molila – ovaj put ne za brak, nego za snagu da izdržim još jedan dan.
Počela sam čistiti stanove po gradu – nije bilo lako priznati sebi da više nisam učiteljica nego čistačica, ali nisam imala izbora.
Jednog dana srela sam Ivanu na pijaci.
“Ana… žao mi je zbog svega,” rekla je iskreno spuštenih očiju.
Nisam znala što reći pa sam samo klimnula glavom i otišla dalje.
Godinu dana kasnije još uvijek smo zajedno – Dario i ja. Nije savršeno, ali naučili smo razgovarati i moliti zajedno. Povjerenje se gradi polako, ali svaki dan zahvaljujem Bogu što nisam odustala od sebe.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam mu oprostila? Ili je prava hrabrost ostati kad svi očekuju da odeš? Što vi mislite – gdje završava ljubav, a počinje dostojanstvo?