Stan koji je razorio moju obitelj – Ispovijest jedne majke
“Ne mogu više, mama! Ili oni, ili ja!” – vrisnula je Ana, moja kćerka, tresući se od bijesa na sredini naše male dnevne sobe. Ivan je stajao u kutu, šutke, stisnutih šaka, dok je Mirela, njegova žena, zurila u pod. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi drhtale dok sam pokušavala smiriti situaciju.
“Ana, molim te, smiri se. Ovo je tvoj dom…” – prošaptala sam, ali ona me prekinula.
“Nije više! Otkad su oni ovdje, ništa nije isto! Sve se vrti oko njih! Ja više ne postojim!”
Nikad nisam mislila da će nas stan koji smo naslijedili od mog pokojnog muža razdvojiti. Taj stan u centru Sarajeva bio je simbol svega što smo zajedno gradili. Nakon njegove smrti, odlučila sam da Ivan i Mirela presele kod mene i Ane. Ivan je tada ostao bez posla, a Mirela je bila trudna. Ana je bila protiv toga od početka.
“Mama, znaš da nemamo mira otkad su oni tu. Ja ne mogu učiti, ne mogu disati!” – govorila bi mi svaku večer kad bismo ostale same u kuhinji. “Zašto uvijek moraš spašavati Ivana? On je tvoj mezimac!”
Nisam znala što da joj odgovorim. Istina je, Ivan mi je uvijek bio slabiji, tiši. Ana je bila borac, uporna i tvrdoglava. Ali nisam željela birati između svoje djece.
Prvih nekoliko mjeseci pokušavala sam sve držati pod kontrolom. Kuhala sam za sve, pazila na Mirelu dok joj je trudnoća napredovala, tješila Ivana kad bi se vratio s još jednog bezuspješnog razgovora za posao. Ana se povukla u sebe. Počela je kasno dolaziti kući, izbjegavala nas je.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam kako Ana razgovara s nekim na mobitel.
“Ne mogu više ovako. Mama ne vidi ništa osim Ivana i te njegove žene. Kao da sam višak u vlastitoj kući… Da, razmišljam da odem kod tate u Zagreb. Možda će tamo biti bolje.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam znala da još uvijek ima kontakt s ocem koji nas je napustio prije deset godina zbog druge žene. Uvijek sam mislila da ga mrzi zbog toga.
Sljedećih dana napetost je rasla. Ivan i Mirela su dobili bebu – malog Darija. Svi smo bili sretni, ali Ana nije htjela ni pogledati dijete. “Ne zanima me,” rekla bi hladno.
Jednog jutra pronašla sam poruku na njenom jastuku: “Odlazim kod tate. Ne traži me.” Sjela sam na njen krevet i plakala kao dijete.
Ivan me pokušao utješiti: “Mama, možda je tako bolje. Ana će se smiriti…”
Ali ništa nije bilo bolje. Kuća je bila tiha, ali hladna. Mirela se trudila pomoći oko svega, ali osjećala sam prazninu koju ništa nije moglo ispuniti.
Nakon nekoliko tjedana Ana mi se javila iz Zagreba. “Dobro sam, mama. Tata mi pomaže oko faksa. Ovdje imam svoj mir.” Njene riječi su me boljelo više nego išta drugo.
Počeli su dolaziti komentari iz familije: “Zašto si pustila Anu da ode? Kako možeš birati sina nad kćerkom?” Susjedi su šaptali iza leđa: “Vidiš što ti je kad svi žive pod istim krovom…”
Jedne večeri došla je moja sestra Jasmina.
“Slušaj me dobro,” rekla mi je strogo. “Ti si majka oboje djece. Ne možeš žrtvovati jedno za drugo. Moraš razgovarati s Anom i reći Ivanu da traži svoj stan!”
Ali kako da to napravim? Ivan nema novca za najam, a Mirela ne radi. Ako ih izbacim, gdje će s malim djetetom?
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o ratu, o godinama kad smo jedva imali za kruh, o tome kako smo uvijek bili zajedno. Zar nas sad jedan stan može uništiti?
Sljedećeg dana nazvala sam Anu.
“Ana, molim te, oprosti mi ako sam te povrijedila… Nije mi namjera bila birati između vas dvoje…”
S druge strane tišina.
“Mama, uvijek si birala Ivana. Ja sam uvijek morala biti jaka jer si znala da ću se sama snaći. Ali znaš li koliko puta sam poželjela da me zagrliš kao njega? Da me pitaš kako sam?”
Nisam imala riječi. Samo suze.
“Ana… Volim vas oboje jednako… Samo… nisam znala kako drugačije…”
“Možda je sad kasno za to,” rekla je tiho i prekinula vezu.
Dani su prolazili u tišini i grižnji savjesti. Ivan i Mirela su našli mali posao i počeli štedjeti za svoj stan. Ana se rijetko javljala.
Ponekad sjednem sama u dnevnu sobu i gledam stare slike – nas četvero na moru, smijemo se bezbrižno. Pitam se gdje smo pogriješili.
Možda sam trebala biti stroža prema Ivanu ili nježnija prema Ani? Možda nisam smjela slušati savjete drugih nego svoje srce?
I sad kad sjedim sama u ovom stanu koji nam je trebao biti dom za sve generacije, pitam se: Je li vrijedilo? Je li jedan stan vrijedan cijele obitelji?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li moguće voljeti djecu jednako ili uvijek netko osjeti manje ljubavi?