“Podijelimo račun, molim te” — Priča o modernim spojevima i crvenim zastavicama

“Podijelimo račun, molim te,” izgovorio je Damir tiho, ali dovoljno jasno da mi se riječi zarežu u misli. Sjedili smo u polupraznom restoranu u centru Zagreba, a ja sam zurila u njega, pokušavajući shvatiti šali li se ili je ozbiljan. Prvi spoj nakon mjeseci dopisivanja preko aplikacije, a već osjećam kako mi srce preskače od nelagode, ne od uzbuđenja.

“Naravno,” odgovorila sam automatski, iako sam u sebi osjetila lagani val razočaranja. Nisam očekivala da će platiti cijelu večeru, ali način na koji je to rekao — bez trunke topline ili osmijeha — bio je kao hladan tuš. Damir je bio zgodan, elokventan, imao je dobar posao u IT sektoru i dolazio iz pristojne obitelji iz Osijeka. Sve je na papiru izgledalo savršeno. Ali sada, dok je nervozno prebirao po svom novčaniku, osjećala sam kako se nešto u meni lomi.

“Znaš, danas su vremena takva,” nastavio je, kao da opravdava svoj prijedlog. “Nema više onih starih pravila. Svi smo ravnopravni, zar ne?”

Kimnula sam glavom, ali nisam mogla pobjeći od osjećaja da nešto nije u redu. Prisjetila sam se razgovora s prijateljicama — Ivana bi odmah rekla da je to crvena zastavica, dok bi Mirela tvrdila da je to normalno i da ne treba očekivati ništa od muškarca. Ali meni nije bio problem novac; bio je problem način. Osjećala sam se kao netko tko je upravo položio test koji nije ni znala da piše.

Nakon večere prošetali smo do Trga bana Jelačića. Damir je pričao o svom poslu, planovima za putovanje u Prag i tome kako mu je sestra nedavno rodila blizance. Slušala sam ga, ali moje misli su bile negdje drugdje. Pitala sam se zašto mi je toliko važno što se dogodilo za stolom. Je li to zato što sam odrasla u obitelji gdje je tata uvijek govorio da muškarac treba biti džentlmen? Ili zato što sam previše puta čula priče o muškarcima koji traže ravnopravnost samo kad im to odgovara?

Kod kuće me dočekala mama s tipičnim pitanjem: “I? Kakav je bio?”

“Fino smo razgovarali,” odgovorila sam izbjegavajući pogled. “Podijelili smo račun.”

Mama je podigla obrve. “Pa dobro, možda je samo sramežljiv ili ne zna pravila. Danas su mladi drugačiji.”

Ali ja nisam bila sigurna. Sljedećih dana Damir mi je slao poruke — šaljive memeove, linkove na pjesme koje voli, prijedloge za idući izlazak. Pristala sam na još jedan susret, nadajući se da sam možda previše stroga ili staromodna.

Drugi spoj bio je još čudniji. Ovaj put otišli smo na kavu u kvartovski kafić na Trešnjevci. Damir je pričao o svojim bivšim vezama — kako su ga cure iskorištavale za večere i poklone, kako danas više ne zna kome može vjerovati. Osjetila sam kako mi se želudac steže.

“Znaš, ti si mi baš simpatična,” rekao je odjednom. “Ali moram biti iskren — ne želim više ulagati ni vrijeme ni novac ako ne vidim potencijal.”

Ostala sam bez riječi. Nisam znala što bih rekla pa sam samo klimnula glavom i promijenila temu.

Te večeri nazvala me Ivana.

“I? Kako ide s onim tvojim IT-evcem?”

“Ne znam… Imam osjećaj kao da stalno moram dokazivati da vrijedim njegove pažnje. Kao da me testira.”

Ivana je uzdahnula: “Draga moja, ako te netko tjera da se osjećaš manje vrijednom zbog par kuna ili zbog svojih očekivanja, možda nije za tebe.”

Nakon trećeg spoja — ovaj put šetnja Maksimirom i opet podjela računa za sladoled — odlučila sam prekinuti kontakt. Damir mi je poslao poruku:

“Nadam se da nisi jedna od onih koje očekuju da im muškarac sve plati. To mi je totalni turn-off.”

Osjetila sam bijes i tugu istovremeno. Nisam očekivala materijalne stvari; očekivala sam poštovanje i toplinu. Očekivala sam osjećaj sigurnosti, a ne stalno dokazivanje.

Sutradan na poslu kolegica Sanja mi je ispričala svoju priču — kako ju je dečko ostavio jer nije htjela podijeliti troškove ljetovanja na Jadranu. “Svi nešto kalkuliraju danas,” rekla je Sanja rezignirano.

Pitala sam se gdje smo pogriješile — mi žene koje želimo ravnopravnost, ali i nježnost; koje želimo biti partnerice, a ne investicije; koje želimo ljubav bez kalkulacija.

Dani su prolazili, a ja sam sve više razmišljala o svojim granicama i vrijednostima. Shvatila sam da nije problem u računu ni u novcu; problem je u tome što često pristajemo na manje nego što zaslužujemo jer se bojimo biti same ili jer nas društvo uvjerava da su naša očekivanja nerealna.

Možda će netko reći da sam preosjetljiva ili staromodna, ali ja znam što želim — partnera koji će me poštovati i cijeniti, koji neće gledati na vezu kao na poslovni dogovor.

Ponekad se pitam: jesmo li zaboravili što znači biti nježan i velikodušan? Ili su nas godine razočaranja naučile da uvijek budemo na oprezu?

Što vi mislite — jesu li današnja pravila ljubavi postala previše hladna i proračunata? Gdje povući crtu između ravnopravnosti i gubitka romantike?