Kad dom više nije dom: Ispovijest bosanske majke koja je izgubila sve zbog obitelji

“Zašto si došla sad? Sve nam je bilo dobro i bez tebe.” Te riječi, izgovorene hladnim glasom mog sina Harisa, odzvanjale su mi u glavi dok sam stajala na pragu stana koji sam godinama sanjala. U rukama sam držala dvije torbe – jednu punu poklona, drugu punu nade. Nisam očekivala crveni tepih, ali nisam ni sanjala da će moj povratak biti dočekan šutnjom i pogledima punim zamjeranja.

Godinama sam radila kao čistačica u Minhenu. Svaki zarađeni euro slala sam kući u Sarajevo: za školu, za račune, za novu perilicu rublja koju je Senada, moja kćerka, toliko željela. Moj muž Emir uvijek je govorio: “Samo ti radi, mi ćemo ovdje sve držati pod kontrolom.” Vjerovala sam mu. Vjerovala sam da gradimo nešto zajedno, iako nas dijele tisuće kilometara.

Prvi znakovi da nešto nije u redu pojavili su se još prije povratka. Senada je rijetko odgovarala na poruke. Haris je bio još gori – na moje pozive odgovarao bi s dvije riječi ili bi samo poslao emoji. Emir je uvijek bio zauzet: “Znaš kako je, Amira, posao, djeca, sve na meni.” Nisam sumnjala. Nisam imala vremena ni snage za sumnju.

Kad sam napokon skupila dovoljno novca da se vratim kući, srce mi je bilo puno radosti. Kupila sam poklone: parfem za Senadu, novi mobitel za Harisa, sat za Emira. U glavi sam slagala slike našeg ponovnog susreta – zagrljaji, suze radosnice, smijeh.

Umjesto toga, dočekala me tišina. Senada je samo kratko pogledala kroz vrata svoje sobe i nastavila tipkati po mobitelu. Haris je sjeo za kompjuter i stavio slušalice. Emir… Emir nije bio tu. “Izašao je s prijateljima,” rekla je Senada bezvoljno.

Prva noć kod kuće bila je najduža u mom životu. Ležala sam budna, slušajući tišinu koja je parala zidove stana. Ujutro sam ustala ranije i pripremila doručak – pitu od krompira, omiljenu Harisovu hranu. Nitko nije došao za stol. Svatko je uzeo nešto na brzinu i nestao iz stana.

Dani su prolazili, a ja sam postajala sve nevidljivija. Pokušavala sam razgovarati s djecom, ali njihovi odgovori bili su kratki i hladni. Emir je dolazio kasno, mirisao na parfem koji nisam prepoznala. Počela sam sumnjati.

Jedne večeri, dok sam slagala rublje, pronašla sam žensku maramu u Emirovoj jakni. Srce mi je stalo. Nisam imala snage pitati ga ništa te večeri. Sljedećih dana skupljala sam dokaze: poruke na njegovom mobitelu, slike na Facebooku s nekom ženom iz njegovog ureda.

Kad sam ga konačno suočila, samo je slegnuo ramenima: “Amira, ti si otišla. Godinama te nije bilo. Djeca su odrasla bez tebe. Ja… ja sam trebao nekoga.”

Nisam plakala pred njim. Nisam vikala. Samo sam osjetila kako mi se cijeli svijet ruši pod nogama.

Pokušala sam razgovarati s djecom. “Mama, ti si bila samo glas na telefonu,” rekla mi je Senada kroz suze. “Nisi bila tu kad mi je bilo najteže.” Haris me nije ni pogledao.

Dani su prolazili u magli tuge i razočaranja. Pitala sam se jesam li pogriješila što sam otišla raditi vani. Jesam li mogla drugačije? Jesam li izgubila obitelj pokušavajući im dati sve?

Jednog jutra spakirala sam torbu i otišla kod svoje sestre Lejle na Ilidžu. Plakala sam satima u njenom zagrljaju. “Nisi ti kriva,” šaptala mi je Lejla. “Svi misle da novac može zamijeniti ljubav i prisutnost, ali djeca pamte tko ih je držao za ruku kad su plakali.”

Dugo sam razmišljala o svemu što se dogodilo. O žrtvama koje sam podnijela, o godinama koje su prošle bez mene kod kuće. O Emiru koji me više ne voli i djeci koja me ne poznaju.

Danas živim sama u malom stanu na Grbavici. Radim kao spremačica u jednoj školi. Djeca me ponekad nazovu – više iz pristojnosti nego iz potrebe ili ljubavi. Emir živi sa svojom novom partnericom.

Ponekad se pitam: Je li vrijedilo? Je li moguće biti dobra majka i žena kad te život natjera da biraš između kruha i zagrljaja? Može li se ikada nadoknaditi izgubljeno vrijeme? Što biste vi učinili na mom mjestu?