Dvaput godišnje šaljem novac najstarijem unuku: Ali nikad ne čujem ništa od njega
“Opet ništa od Adnana,” promrmljala sam sebi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, gledajući u mobitel. Bilo je točno sedam dana otkako sam mu poslala novac za rođendan. Dvaput godišnje, uvijek na isti način: uredno složena novčanica u čestitki, s nekoliko toplih riječi i podsjetnikom da ga volim. Njegove sestre, Emina i Lejla, uvijek bi me nazvale istog dana. “Nana, hvala ti! Kupila sam si knjigu koju sam dugo željela!” ili “Nana, sad mogu s curama na kolače!” Njihov smijeh i uzbuđenje grijali su mi srce. Ali Adnan… od njega ni poruke, ni poziva, ni običnog ‘hvala’.
Moj sin Damir, Adnanov otac, često mi je govorio: “Mama, pusti ga. Znaš kakvi su danas mladi. Zaborave, imaju svoje brige.” Ali kako mogu pustiti? Zar je toliko teško javiti se svojoj nani? Zar je toliko teško reći jedno obično ‘hvala’? U mojoj mladosti, to bi bilo nezamislivo. Kad bi mi netko iz obitelji poslao i razglednicu iz Njemačke, odmah bih sjela i pisala odgovor.
Sjećam se dana kad se Adnan rodio. Bio je to težak porođaj, a ja sam cijelu noć provela moleći se u bolničkoj čekaonici. Kad su ga donijeli, bio je sitan i crvenkast, ali kad me pogledao tim svojim tamnim očima, znala sam da će biti poseban. Prvih godina bio je moj ponos – pametan, znatiželjan, uvijek uz mene u vrtu ili na pijaci. Kad bi pao i ogulio koljeno, trčao bi meni u naručje. “Nana, poljubi da prođe!”
Ali nešto se promijenilo kad je krenuo u srednju školu. Postao je povučeniji, zatvoreniji. Damir i njegova žena Jasmina često su se svađali zbog novca, a Adnan je sve više vremena provodio za računalom. Nisam znala kako mu prići. Pokušavala sam ga zainteresirati za stare bosanske priče ili ga voditi na burek u grad, ali on bi samo slegnuo ramenima: “Nana, nemam vremena.”
Sad studira u Zagrebu. Kažu da je dobar student, ali rijetko dolazi kući. Kad dođe, sjedi za stolom s mobitelom u ruci, odgovara kratko i odsutno. Ponekad ga uhvatim kako me gleda ispod oka, kao da želi nešto reći – ali riječi nikad ne izađu.
Jednog dana odlučila sam ga nazvati. Ruke su mi drhtale dok sam birala broj.
“Halo?” javio se umorno.
“Adnane, dušo, kako si? Jesi li dobio moju čestitku?”
Tišina s druge strane.
“Jesam, nana. Hvala ti,” rekao je tiho.
“Drago mi je… Samo sam htjela čuti tvoj glas. Znaš da mi puno znači kad mi se javiš.”
“Znam… Oprosti, imam puno ispita sad. Moram učiti.”
“Razumijem… Samo nemoj zaboraviti da te volim. I da sam uvijek tu ako ti nešto treba.”
“Znam, nana. Hvala još jednom. Moram ići.”
Veza se prekinula prije nego što sam stigla išta više reći.
Spustila sam slušalicu i osjetila težinu u grudima. Je li to sve što smo postali? Dva stranca koja razmjenjuju novac i tišinu?
Narednih dana nisam mogla prestati razmišljati o njemu. Sjetila sam se kako su moji roditelji mene učili zahvalnosti – ne zbog novca ili poklona, nego zbog pažnje i ljubavi koju netko uloži u tebe. Jesam li ja negdje pogriješila? Jesmo li svi mi kao društvo pogriješili?
Jedne večeri došla je Emina s kolačima koje je sama ispekla.
“Nana, znaš li da Adnan ima curu?” pitala me dok smo pile kafu.
“Ne znam… Nikad mi nije ništa rekao.”
“Pa neće ni meni! Ali vidjela sam ih zajedno na Instagramu. Možda mu je neugodno pričati o tome s tobom? Možda misli da ga ne bi razumjela?”
Zastala sam na trenutak. Možda stvarno ne znam što mu se događa u životu. Možda mu novac koji šaljem nije toliko važan koliko razgovor ili podrška koju ne znam kako dati.
Sljedeći put kad sam mu slala čestitku, napisala sam samo: “Adnane, voljela bih da mi jednom ispričaš o svom životu u Zagrebu – što te veseli, što te brine. Tvoja nana uvijek ima vremena za tebe.” Novac sam stavila sa strane; ovaj put poslala sam samo pismo.
Prošli su tjedni bez odgovora. Već sam pomislila da ni to nije imalo smisla kad mi je jednog jutra stigla poruka:
“Nana, oprosti što ti se rijetko javljam. Nije do tebe – nekad mi je teško pričati o stvarima koje me muče. Fališ mi ponekad više nego što misliš. Hvala ti na svemu.”
Suza mi je skliznula niz obraz dok sam čitala te riječi.
Možda ne znamo uvijek kako doprijeti jedni do drugih. Možda naši načini zahvalnosti nisu isti kao prije dvadeset ili trideset godina. Ali ljubav ostaje – samo treba pronaći put do nje.
Pitam se: Jesmo li previše očekivali od mladih ili smo ih premalo slušali? Što vi mislite – kako danas graditi mostove između generacija?