Nisu Me Nikada Prihvatili: Oni Su Izabrali ‘Pravu’ Djevojku Za Njega

“Nije ona za tebe, Tarik!” glas njegove majke odzvanjao mi je u ušima dok sam stajala iza vrata njihove dnevne sobe, stisnutih šaka i suznih očiju. Nisam trebala slušati, ali nisam mogla otići. Svaki put kad bih došla kod njih u Zagreb, osjećala sam se kao uljez – kao da sam upala u tuđi svijet gdje ni tepih pod mojim nogama nije želio da ga gazim.

Tarik je bio sve što sam ikad željela – nježan, pametan, uvijek spreman na šalu. Upoznali smo se na studentskoj razmjeni u Mostaru, a on je odmah primijetio moju knjigu Derviš i smrt. “Ti si iz Sarajeva?” pitao je s osmijehom. “Znaš li gdje je najbolja baklava?” Smijali smo se tada, ne znajući koliko će nam porijeklo kasnije biti važno.

Moja mama, Amira, radila je dva posla nakon što nas je otac napustio. Nikad nije imala vremena za mene, ali me naučila da budem jaka. “Lejla, ne gledaj ko šta ima, gledaj kakav je čovjek,” govorila bi dok bi mi vezivala šal oko vrata prije škole. Ali kad sam prvi put došla kod Tarika u Zagreb, shvatila sam da ljudi ipak gledaju – i to jako dobro.

Njegova majka, Jasna, dočekala me s hladnim osmijehom. “Drago mi je, Lejla,” rekla je i odmah pogledala moje cipele. “Zagreb je drugačiji od Sarajeva, naviknut ćeš se.” Otac mu, gospodin Ivan, samo je klimnuo glavom i nastavio gledati vijesti. Tarik me držao za ruku ispod stola, ali osjećala sam kako mu dlan postaje vlažan od nervoze.

Prvi ručak s njima bio je kao ispit iz bontona. Jasna je pričala o Tarikovoj bivšoj djevojci, Ani: “Ona ti je iz dobre obitelji, otac joj je liječnik. Svi su je voljeli ovdje.” Tarik bi svaki put promijenio temu, ali ona bi se uvijek vraćala na Anu ili na to kako su “neki ljudi drugačiji”. Nisam bila glupa – znala sam da misli na mene.

Vraćajući se vlakom za Sarajevo, gledala sam kroz prozor i pitala se ima li smisla boriti se protiv nečega što ne mogu promijeniti. Tarik mi je slao poruke: “Ne slušaj ih. Volim te.” I ja sam njega voljela, ali svaki naš susret bio je sve teži.

Jednog dana, dok smo šetali Maksimirom, Tarik je zastao: “Lejla, mama želi da dođeš na večeru. Kaže da želi pokušati ispočetka.” Srce mi je poskočilo – možda ipak ima nade? Pripremila sam se najbolje što sam mogla: nova haljina iz second handa, kosa uredno svezana, malo šminke.

Večera je počela obećavajuće. Jasna se trudila biti ljubazna: “Lejla, kako ti je mama? Radi li još uvijek u onoj školi?” Klimnula sam i zahvalila na pitanju. No ubrzo su počela pitanja o mojoj budućnosti: “A što planiraš raditi? Znaš li da Tarik ima ponudu za posao u Beču?” Pogledala sam Tarika – nije mi rekao ništa o tome.

“Nisam još odlučio,” odgovorio je tiho. Jasna ga je pogledala s podignutom obrvom: “Ana već radi u Beču. Znaš li to?” Osjetila sam kako mi se grlo steže.

Te večeri Tarik i ja smo se posvađali prvi put ozbiljno. “Zašto mi nisi rekao za Beč?” pitala sam ga kroz suze. “Nisam htio da se brineš… Znaš kakvi su moji roditelji. Stalno me guraju prema Ani jer misle da je ona ‘prava’ za mene!”

“A šta ti misliš?” viknula sam. “Ili si njihov ili si moj!”

Narednih mjeseci sve je postalo još teže. Jasna me zvala samo kad bi trebala nešto pokazati susjedama – kao da sam joj trofej iz egzotične zemlje. Tarik se povlačio u sebe; sve češće bi ostajao u Zagrebu bez mene.

Jednog dana došla sam nenajavljeno kod njega. Vrata mi je otvorila Ana. “Oh, Lejla… nisam znala da dolaziš,” rekla je s lažnim osmijehom. Ušla sam i zatekla Tarika i njegove roditelje kako piju kavu s njom.

“Lejla,” rekao je Tarik zbunjeno, “Ana je samo svratila…”

Pogledala sam ga i shvatila da više nemam snage boriti se protiv njihove slike savršene djevojke za njega. Izašla sam bez riječi.

Te noći nazvao me deset puta. Nije odgovorio kad sam mu poslala poruku: “Ne mogu više biti tvoj izbor između njih i mene.”

Vratila sam se u Sarajevo i nastavila svoj život – završila fakultet, zaposlila se kao nastavnica. Ponekad bih ga vidjela na društvenim mrežama – on i Ana na skijanju u Austriji, on i Ana na vjenčanju prijatelja.

Ali ja… ja sam naučila voljeti sebe. Ipak, ponekad se pitam: Da li ljubav vrijedi toliko boli? Da li bismo bili sretniji da smo imali hrabrosti boriti se protiv predrasuda – ili jednostavno pustiti jedno drugo ranije?