Kad ti vlastita unuka postane stranac: Priča o izgubljenoj bliskosti
“Ena, možeš li, molim te, barem skinuti slušalice kad ti govorim?” – moj glas je drhtao, ali ona je samo slegnula ramenima i nastavila tipkati po mobitelu. U tom trenutku, dok sam stajala na pragu svoje dnevne sobe, osjećala sam se kao uljez u vlastitom stanu. Prije samo nekoliko mjeseci, s radošću sam pristala da Ena, moja prva unuka, preseli kod mene dok studira u Zagrebu. Sjećam se kako sam joj peglala posteljinu i slagala ručnike, zamišljajući večeri uz čaj i razgovore do kasno u noć.
Ali sada, kad je napokon tu, između nas je zid tišine. Ona živi svojim životom – predavanja, kave s prijateljicama, izlasci do kasno. Ja joj kuham, perem rublje, ostavljam poruke na stolu jer je rijetko viđam budnu. Kad dođe kući, često mi promakne kroz hodnik kao sjena. Ponekad mi se čini da bi joj više odgovaralo da sam ja gost u ovom stanu, a ne ona.
“Bako, ne moraš mi stalno spremati doručak. Znam sama napraviti tost,” rekla mi je jedne subote, dok sam joj gurala tanjur pod nos. “Znam, dušo, ali navikla sam brinuti o tebi,” pokušala sam objasniti, ali ona je već bila na izlazu. Vrata su zalupila za njom prije nego što sam stigla dodati: “Samo sam htjela da znaš da te volim.”
Nisam joj zamjerila što ima svoj život – i treba ga imati! Ali nisam očekivala da ću se osjećati tako… nepotrebno. Prije njezina dolaska, stan mi je bio tih i ponekad previše prazan. Sad je pun njezinih stvari – knjiga razbacanih po stolu, šminke po kupaonici, tenisica ispod klupe – ali praznina u meni je još veća.
Pokušala sam razgovarati s kćeri, Eninom majkom. “Ma pusti je, mama,” rekla mi je Ivana preko telefona. “To su godine. Svi su takvi kad dođu u Zagreb. Proći će je.” Ali što ako ne prođe? Što ako se više nikad ne vratimo na ono staro?
Jedne večeri skupila sam hrabrost i pokucala na Enina vrata. “Mogu li ući?” pitala sam tiho. Ležala je na krevetu s laptopom u krilu. “Možeš,” odvratila je bezvoljno. Sjela sam na rub kreveta i gledala je kako skrola po ekranu.
“Ena… Znaš li koliko mi značiš? Zabrinuta sam za nas. Kao da više ne pričamo… Kao da smo stranci.”
Podigla je pogled i na trenutak sam vidjela onu malu djevojčicu koja mi je donosila bukete maslačaka iz parka. “Bako… Znam da ti nije lako. Ali meni je ovdje sve novo. Ponekad mi treba samo malo mira.”
“A meni trebaš ti,” šapnula sam.
Nije ništa rekla. Samo je slegnula ramenima i vratila se ekranu.
Sljedećih dana trudila sam se ne nametati joj se. Odlazila sam u šetnje po Maksimiru, pila kavu s Marijom iz susjedstva, pokušavala pronaći smisao u knjigama koje nisam čitala godinama. Ali svaki put kad bih se vratila kući i vidjela Enine cipele u hodniku, srce bi mi preskočilo od nade – možda ćemo danas popiti čaj zajedno? Možda će mi ispričati nešto sa fakulteta?
Jednog popodneva zatekla sam je uplakanu u kuhinji. “Što se dogodilo?” upitala sam zabrinuto.
“Posvađala sam se s Lejlom… Ona misli da sam sebična jer ne želim stalno izlaziti s njima,” jecala je.
Prigrlila sam je kao nekad kad bi pala s bicikla i ogrebala koljeno. “Dušo moja, nije lako biti svoj među drugima. Ali uvijek možeš biti svoja ovdje kod mene.”
Tada me pogledala onim starim pogledom punim povjerenja i tuge. “Bako… Jesi li ti ikad bila usamljena?”
“Jesam, Ena. I sad sam ponekad. Pogotovo otkad si odrasla i više ne trčiš k meni s crtežima iz vrtića.”
Zagrlile smo se dugo i šutjele.
Ali već sutradan sve se vratilo na staro – Ena opet žuri, ja opet čekam njezine korake po hodniku.
Ponekad čujem susjede kako pričaju o svojim unucima – kako im pomažu oko škole, kako zajedno kuhaju ili gledaju serije. Pitam se gdje smo Ena i ja pogriješile? Jesam li previše očekivala? Ili su vremena jednostavno drugačija?
Sinoć sam dugo sjedila uz prozor i gledala svjetla grada. U glavi su mi odzvanjale riječi koje nisam uspjela izgovoriti: “Ena, bojim se da ću te izgubiti zauvijek ako te sad pustim da odeš predaleko.” Ali nisam imala snage reći ih naglas.
Možda će jednog dana shvatiti koliko su bake važne. Možda će joj nedostajati moji doručci ili topli zagrljaji kad joj bude teško.
A možda… možda ja moram naučiti pustiti je da odraste.
Što vi mislite – jesmo li mi bake previše osjetljive ili su mladi danas zaista zaboravili što znači obitelj?