Marta, ne idi: Priča o majci, kćeri i riječima koje bole
“Mamo, ako se ne smiriš, otići ću zauvijek!”
Te riječi su me presjekle kao nož. Stajala sam nasred dnevnog boravka, među balonima i polupraznim tanjurima od torte, dok je Marta, moja kćerka, stajala na vratima s jaknom u ruci i suzama u očima. Bio je to moj rođendan – dan koji sam zamišljala kao veselo okupljanje, dan kad će mi djeca i unuci pjevati pjesme i kad ćemo svi zajedno zaboraviti na svakodnevne brige. Umjesto toga, naš dom u Sarajevu pretvorio se u bojno polje.
Sve je počelo sasvim bezazleno. Marta je kasnila, kao i obično. Zvonila sam joj na mobitel, ali nije odgovarala. Kad je napokon stigla, sat vremena kasnije, s torbom punom poklona i umornim osmijehom, nisam mogla suspregnuti ljutnju.
“Uvijek kasniš! Zar ti ništa nije sveto?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Marta je spustila torbu na pod i pogledala me onim svojim tvrdoglavim pogledom koji je naslijedila od oca. “Mama, imala sam sastanak na poslu. Nije sve u životu podređeno tebi.”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice. “Uvijek imaš izgovore! Kad si zadnji put došla na vrijeme? Kad si zadnji put pitala kako sam? Samo posao, posao, posao!”
U tom trenutku svi su utihnuli. Moj sin Ivan i njegova supruga Ana pogledali su u pod. Unuci su prestali jesti tortu. Osjetila sam kako se atmosfera mijenja – iz topline u hladnoću.
Marta je duboko udahnula. “Znaš što? Dosta mi je toga da nikad ništa nije dovoljno dobro za tebe. Ako se ne smiriš, otići ću zauvijek.”
Nisam znala što reći. U meni se miješala ljutnja i strah. Znam da nisam savršena majka, ali zar nisam zaslužila malo poštovanja? Zar nije normalno očekivati da djeca dođu na rođendan svoje majke na vrijeme?
Marta je obukla jaknu i krenula prema vratima. “Ne možeš me stalno kriviti za sve. Nisam više dijete. Ako ti je važnije da budem savršena nego da budem tvoja kćerka, onda možda stvarno trebam otići.”
Ivan je pokušao smiriti situaciju: “Marta, hajde da sjednemo svi zajedno. Mama nije to tako mislila…”
Ali Marta ga je prekinula: “Ivane, ti uvijek braniš mamu jer živiš s njom u istoj zgradi. Ne znaš kako je kad te stalno kritiziraju.”
Ana je tiho šapnula: “Možda bi trebale popričati nasamo…”
Ali Marta je već bila na vratima. Pogledala me posljednji put i rekla: “Sretan rođendan, mama. Nadam se da ćeš jednom shvatiti koliko boli tvoje riječi.”
Vrata su zalupila. Ostala sam stajati kao ukopana.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Martine riječi: “Ako se ne smiriš, otići ću zauvijek.” Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam bila stroga prema njoj – kad sam joj branila izlaske jer sam se bojala za nju, kad sam joj prigovarala zbog ocjena, kad sam joj govorila da mora biti bolja od drugih jer život nije lak, pogotovo za ženu na Balkanu.
Sjetila sam se i svog djetinjstva u Mostaru – kako me moja majka učila da budem jaka, da ne pokazujem slabost. Možda sam previše toga prenijela na Martu.
Ujutro me nazvala Ana: “Jesi li dobro? Marta je prespavala kod mene. Još je uzrujana, ali mislim da bi voljela razgovarati s tobom.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao najgora majka na svijetu.
Popodne sam skupila hrabrost i nazvala Martu. Dugo nije odgovarala, ali napokon se javila.
“Marta… žao mi je zbog svega što sam rekla jučer. Znam da nisam uvijek bila pravedna prema tebi. Samo… bojim se da te gubim.”
S druge strane tišina, pa tihi jecaj.
“Mama… samo želim da me prihvatiš takvu kakva jesam. Da ne tražiš stalno greške u meni.”
Osjetila sam kako mi suze klize niz lice.
“Znam… teško mi je to naučiti, ali pokušat ću. Samo nemoj otići zauvijek… Molim te.”
Dugo smo šutjele.
“Doći ću sutra na kavu,” rekla je napokon.
Taj razgovor bio je prvi korak prema pomirenju, ali znam da nas čeka još puno posla. Svaka riječ koju izgovorimo može biti most ili zid između nas.
Ponekad se pitam: Zašto nam je tako teško reći ‘oprosti’? Zašto najviše povrijedimo one koje najviše volimo? Možemo li ikada potpuno popraviti ono što smo slomili riječima izgovorenim u bijesu?