Dan kad se sve srušilo: Ispovijest iz srca jedne sarajevske obitelji
“Marina, jesi li ti normalna?” vikao je tata iz hodnika, dok sam stajala ukočena ispred ogledala u kupatilu, držeći test u ruci. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. “Marina!” ponovio je, ovaj put još glasnije. Nisam mogla odgovoriti. Sve što sam mogla bilo je gledati dvije crvene crte koje su mi promijenile život.
Nisam imala ni dvadeset godina, a već sam osjećala težinu cijelog svijeta na leđima. Mama je stajala iza mene, blijeda kao zid, šapćući: “Ne smiješ mu reći. Ne sada.” Ali kako da ne kažem? Kako da sakrijem nešto što će uskoro svi vidjeti?
Moj dečko, Adnan, nije znao ništa. On je bio student na Elektrotehničkom fakultetu, uvijek u knjigama, uvijek govoreći kako ćemo jednog dana otići iz Sarajeva i živjeti negdje gdje nas niko ne poznaje. A sada… sada sam bila trudna.
Te noći nisam spavala. Slušala sam kako tata škripi vratima od sobe, kako mama tiho plače u kuhinji. Moj mlađi brat Filip ništa nije znao, ali osjećala sam njegov pogled kad god bih prošla pored njega. Kao da je slutio da nešto nije u redu.
Ujutro sam sjela za sto, pokušavajući pojesti komad hljeba. Mama mi je gurnula tanjir bliže. “Moraš jesti zbog bebe,” šapnula je, a tata je bacio novine na sto i ustao.
“Ne mogu ovo gledati!” viknuo je i izašao iz stana zalupivši vratima tako jako da su se prozori zatresli.
Nisam mogla više izdržati. Uzela sam telefon i nazvala Adnana. “Moramo razgovarati,” rekla sam mu kroz suze.
Sastali smo se na klupi ispod stare lipe kod Vijećnice. Adnan me gledao zbunjeno dok sam mu pružala test. “Marina…” rekao je tiho, a onda je dugo šutio.
“Šta ćemo sad?” pitao je napokon.
“Ne znam,” odgovorila sam iskreno. “Moji su poludjeli. Tata ne želi ni da me pogleda. Mama se boji šta će ljudi reći.”
Adnan je spustio glavu. “Moji će nas ubiti ako saznaju. Znaš kakvi su…”
Sjedili smo tako dugo, gledajući ljude kako prolaze, smiju se, žive svoje živote kao da se ništa ne dešava. A meni se svijet rušio.
Kad sam se vratila kući, mama me čekala u hodniku. “Moramo razgovarati,” rekla je tiho i povukla me za ruku u sobu.
“Marina, ja…” zastala je i duboko udahnula. “I ja sam bila trudna s tobom kad sam imala devetnaest. Moj otac me izbacio iz kuće kad je saznao. Tvoj djed nikad nije oprostio ni meni ni sebi. Zato te molim… nemoj napraviti istu grešku kao ja. Nemoj dozvoliti da te strah vodi kroz život.”
Gledala sam je u šoku. Nikad mi to nije rekla. Nikad nisam znala koliko smo zapravo slične.
Te večeri tata se vratio kući pijan. Ušao je u moju sobu bez kucanja.
“Ti si moja kćerka! Ne možeš mi ovo uraditi! Šta će reći komšije? Šta će reći kolege na poslu?”
Pogledala sam ga pravo u oči po prvi put u životu.
“Tata, ja nisam tvoj projekat za pokazivanje pred svijetom. Ja sam tvoja kćerka i trebam te sada više nego ikad!”
On je samo sjeo na krevet i počeo plakati kao dijete.
Sljedećih dana kuća nam je bila bojno polje. Mama i tata su se svađali zbog mene, brat Filip je bježao iz kuće čim bi mogao, a ja sam pokušavala odlučiti šta ću sa svojim životom.
Adnan mi je slao poruke svaku noć: “Volim te, ali bojim se.” Nisam mu zamjerala – i ja sam se bojala.
Jednog dana došla je Adnanova mama, Senada, na vrata. Donijela je pitu i sjela za sto kao da ništa nije bilo.
“Marina, sine,” rekla je tiho, “život nije nikad onakav kakvim ga planiramo. Ali dijete je dar, ne kazna. Ako odlučite zadržati bebu, imat ćete moju podršku. Ako ne – opet ću biti tu za vas. Samo nemojte dozvoliti da vas strah razdvoji.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam.
Nakon nekoliko sedmica odlučila sam – zadržat ću dijete. Rekla sam to roditeljima za stolom dok smo jeli supu od graška koju niko nije mogao progutati od nervoze.
Tata je ustao i otišao bez riječi. Mama me zagrlila i plakala dugo na mom ramenu.
Adnan je došao iste večeri s buketom karanfila i rekao: “Idemo zajedno kroz ovo, šta god bilo.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam nadu.
Nije bilo lako – ljudi su pričali po mahali, komšinica Zlata me gledala ispod oka svaki put kad bih prošla pored njene kapije. U školi su šaptali iza leđa, a neki prijatelji su nestali bez traga.
Ali svaki put kad bih osjetila bebu kako se pomjera u stomaku, znala sam da radim pravu stvar.
Danas imam malu Lejlu koja mi svakim osmijehom pokazuje da život ima smisla čak i kad misliš da si sve izgubio.
Ponekad se pitam: Da li bi iko od nas bio sretniji da smo nastavili živjeti u laži? Ili nam istina ipak daje šansu za novi početak? Šta vi mislite?