Mama, zar ne vidiš da i meni trebaš pomoći?
“Ajla, jesi li budna?” – glas moje majke parao je tišinu stana u Sarajevu, dok sam pokušavala zaspati nakon još jednog iscrpljujućeg dana na poslu. Pogledala sam na sat – 23:47. Srce mi je preskočilo od brige. “Šta je, mama?” – šapnula sam, pokušavajući ne probuditi Tarika, mog muža, koji je već mjesecima nervozan zbog mojih stalnih noćnih poziva.
“Ne mogu pronaći daljinski od televizora. Mislim da je neko bio u stanu dok sam spavala. Ajde dođi, bojim se.”
Osjetila sam kako mi se tijelo steže od umora i frustracije. Ovo nije prvi put. Zapravo, ovakvi pozivi su postali svakodnevica otkako je tata umro prije dvije godine. Mama ima 68 godina, zdrava je, pokretna, ali odjednom joj sve treba – od zamjene žarulje do društva za kafu. I uvijek je to hitno. Uvijek baš sada.
Tarik se okrenuo na drugu stranu kreveta i promrmljao: “Opet tvoja mama? Ajla, ne možeš ovako više. I ja te trebam.”
Osjetila sam suze u očima. Znam da nije fer prema njemu. Znam da nije fer ni prema meni. Ali kako reći vlastitoj majci “ne”? Kako objasniti ženi koja me podigla sama, koja je radila dva posla da bih ja mogla studirati u Zagrebu, da sada više ne mogu biti tu za nju svaki put kad joj padne na pamet?
Obukla sam trenirku i izašla na hladan sarajevski zrak. Dok sam hodala prema njenom stanu, razmišljala sam o svim onim trenucima kad sam joj bila potrebna – kad sam imala temperaturu, kad me ostavio prvi dečko, kad sam pala ispit iz matematike. Uvijek je bila tu. Ali sada… sada imam svoj život, svoj posao u banci gdje me šefica Melita gleda kao da sam višak svaki put kad zakasnim zbog mame.
“Ajla!” – otvorila je vrata prije nego što sam stigla pozvoniti. “Znaš li ti koliko sam se prepala? Sigurna sam da mi neko ulazi u stan!”
“Mama, nema nikoga. Opet si gledala one crne kronike na televiziji?” – pokušala sam biti nježna, ali glas mi je bio oštar.
Sjedeći na njenom kauču, dok sam tražila daljinski (koji je bio ispod jastuka), gledala me s onim pogledom djeteta koje traži zaštitu. “Znaš, Ajla, otkad nema tvog oca, sve mi je teško. Ti si mi jedina ostala.”
Osjetila sam kako mi krivnja steže grlo. “Znam, mama… ali i meni je teško. Imam posao, Tarika… Ne mogu uvijek biti tu kad ti treba nešto sitno.”
Nije ništa rekla, samo je slegnula ramenima i pogledala kroz prozor. Tišina između nas bila je teža od bilo koje riječi.
Sljedećih dana situacija se ponavljala. Jedan dan me zvala jer joj “ne radi internet”, drugi dan jer “joj se čini da joj susjeda nešto podmeće u poštanski sandučić”. Svaki put bih ostavila sve i trčala k njoj.
Na poslu su počeli šaptati iza leđa: “Ova Ajla stalno kasni…”, “Sigurno ima probleme kod kuće…” Melita me jednom pozvala u ured: “Ajla, razumijem ja da imaš staru majku, ali posao trpi. Moraš odlučiti što ti je prioritet.”
A kod kuće – Tarik je sve više šutio. Počeo je izlaziti s prijateljima bez mene, a navečer bi samo kratko rekao: “Ne mogu više ovako. Ili ćeš postaviti granice ili ćeš izgubiti mene.”
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji i gledala u hladnu kafu, zazvonio je mobitel.
“Ajla?” – bio je to moj brat Emir iz Zagreba.
“Šta ima?”
“Mama mi stalno šalje poruke da si bezosjećajna, da je ostavljena sama… Ajla, znaš da ja ne mogu dolaziti svaki vikend iz Zagreba!”
“Znam… sve pada na mene…”
“Pa reci joj to! Mora shvatiti da nisi više dijete!”
Nisam imala snage za svađu.
Te noći nisam otišla kod mame kad me zvala zbog “čudnog zvuka iz kupaonice”. Prvi put sam ignorirala poziv. Osjećala sam se kao najgora kćerka na svijetu.
Sutradan me dočekala poruka: “Vidim da više nemaš vremena za mene. Da znaš da si me razočarala.” Suze su same krenule niz lice.
Nakon nekoliko dana šutnje skupila sam hrabrost i otišla do nje.
“Mama, moramo razgovarati.” Sjela sam nasuprot nje i gledala je ravno u oči.
“Ti mene više ne voliš…”
“Volim te najviše na svijetu! Ali ne mogu više ovako! Imam svoj život, svoje obaveze! Ne mogu biti tvoj dežurni spasitelj svaki put kad ti nešto zatreba! Znaš li koliko me boli što biram između tebe i svega ostalog? Znaš li koliko se osjećam krivom svaki put kad te ostavim samu?”
Gledala me dugo šutke, a onda tiho rekla: “Samo mi fali tvoj tata… A ti si mi sve što imam.”
Tada sam shvatila – ona nije tražila pomoć zbog daljinskog ili interneta. Tražila je mene. Tražila je sigurnost koju joj nitko drugi ne može dati.
Dogovorile smo se – jednom tjedno ćemo imati zajednički ručak ili šetnju. Kad god mogu pomoći ću joj oko tehničkih stvari, ali više neću dolaziti na svaki poziv u panici.
Tarik mi se vratio u zagrljaj kad je vidio da pokušavam pronaći ravnotežu.
Ali još uvijek me boli svaki njen tužni pogled kad odlazim iz stana.
Pitam se često: Jesam li sebična ako želim svoj život? Ili sam samo čovjek koji pokušava preživjeti između dvije ljubavi koje ga vuku na različite strane? Šta vi mislite – gdje je granica između brige i žrtvovanja sebe?