Između Dva Doma: Srce na Dva Dijela
“Ne možeš očekivati da ću pustiti svog oca da pati dok mi sjedimo u novom stanu!” povikao je Adnan, glas mu je drhtao, a oči su mu bile crvene od neprospavanih noći. Stajala sam nasred dnevnog boravka, stisnutih šaka, osjećajući kako mi srce udara o rebra kao da želi pobjeći iz ove situacije. Moja mama, Vesna, sjedila je za stolom, šutke promatrajući nas, a u rukama je stezala omotnicu s novcem koji je godinama štedjela za mene.
“Adnane, znam da ti je teško, ali i nama treba dom. Koliko još možemo živjeti pod tuđim krovom?” prošaptala sam, boreći se sa suzama. U Sarajevu je stanarina otišla u nebo, a svaki mjesec osjećali smo se sve manje kao svoji ljudi. Mama je prodala komad zemlje kod Travnika samo da nam pomogne s kaparom za mali stan u Novom Zagrebu. Ali Adnanov otac, gospodin Mustafa, već mjesecima leži u bolnici na Koševu. Lijekovi su skupi, a penzija mu je mala.
“Tvoja mama ima dobru penziju! Moj babo nema nikoga osim mene!” vikao je Adnan. Osjetila sam kako me njegova rečenica boli više nego išta drugo. Kao da sam sebična jer želim dom. Kao da sam loša kćerka jer prihvaćam pomoć svoje majke. Kao da sam loša supruga jer ne mogu biti sve svima.
“Dosta!” viknula je mama, prvi put nakon dugo vremena. “Ovaj novac je za vas dvoje. Nisam ga štedjela da gledam kako se svađate. Ako ne možete zajedno odlučiti, onda ga neću dati nikome!”
Tišina je pala na kuću kao težak pokrivač. Adnan je izašao van, zalupivši vratima. Mama je otišla u svoju sobu i čula sam kako tiho plače. Sjela sam na pod i pustila suzama da teku. U glavi mi se vrtjela ista misao: što god odlučim, nekoga ću povrijediti.
Sutradan sam otišla na posao u školu, ali nisam mogla misliti ni na što osim na našu situaciju. U zbornici me kolegica Sanja povukla za rukav: “Jesi li dobro? Izgledaš kao da nisi spavala tri dana.” Samo sam slegnula ramenima.
Navečer sam pokušala razgovarati s Adnanom. Sjedili smo jedno nasuprot drugome za kuhinjskim stolom, između nas tanjur hladne sarme koju nitko nije dotaknuo.
“Adnane, hajde da pokušamo naći kompromis. Možda možemo dio novca dati tvom babi za lijekove, a ostatak ostaviti za kaparu?” predložila sam tiho.
On je odmahnuo glavom: “To nije dovoljno. Ako mu sad ne pomognemo, možda ga više neće biti kad skupimo dovoljno za stan.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “A što ako nikad ne skupimo dovoljno? Što ako cijeli život provedemo seljakajući se iz podstanarskih soba? Hoćeš li mi to zamjeriti?”
Nije odgovorio. Samo je zurio u stol.
Prošli su tjedni u istoj napetosti. Mama je postala povučena, a Adnan i ja smo se udaljili kao stranci. Svaki dan sam gledala oglase za stanove i istovremeno pratila vijesti o cijenama lijekova i zdravstvenom sustavu koji puca po šavovima.
Jedne večeri došao je Adnan s bolničkim računom u ruci. “Ovo je zadnje što tražim. Ako mu sad ne platimo terapiju, neće preživjeti zimu.” Pogledala sam račun – iznosio je gotovo polovicu onoga što nam je trebalo za kaparu.
Te noći nisam spavala. Otišla sam do mamine sobe i sjela kraj njenog kreveta.
“Mama, što ti misliš da trebam napraviti?” pitala sam kroz suze.
Pogladila me po kosi kao kad sam bila dijete. “Dijete moje, znam da ti nije lako. Ali život te uvijek stavlja pred izbore gdje nema pravog odgovora. Samo ti znaš što ti srce kaže. Ja ću biti uz tebe što god odlučiš.”
Sljedećeg jutra donijela sam odluku. Pozvala sam Adnana i mamu za stol.
“Dajmo polovicu novca Mustafi za terapiju, a drugu polovicu ostavimo za stan. Znam da nije idealno, ali možda će nam sudbina dati još jednu priliku kasnije.” Pogledala sam ih oboje – mama je kimnula glavom, a Adnan je prvi put nakon dugo vremena uhvatio moju ruku.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo podijelili novac. Mustafa se oporavio dovoljno da izađe iz bolnice, ali još uvijek treba skupe lijekove. Mi još uvijek živimo podstanarski, ali barem smo zajedno i barem više ne šutimo za stolom.
Ponekad se pitam jesmo li napravili pravu stvar ili smo samo odgodili neizbježno – hoće li nas ljubav održati dok čekamo svoj dom ili će nas ova žrtva jednog dana razdvojiti?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće biti dobar supružnik i dobar sin ili kćer kad život traži da biramo između onih koje volimo?