Sestra, kuća i izdaja: Kako sam izgubila dom iz snova

“Ne možeš to napraviti, Ivana! To je naša kuća, naš dom!” vrištala sam kroz suze dok je moja sestra stajala na pragu, hladna kao led. Njezine oči nisu pokazivale ni trunke kajanja. “Sve je po zakonu, Marija. Ti si bila naivna. Trebala si bolje paziti kome vjeruješ,” odgovorila je, a njezin suprug Dario stajao iza nje, s onim svojim poznatim podrugljivim osmijehom.

Nikada nisam mislila da će mi sestra zabiti nož u leđa. Odrasle smo u malom stanu u Novom Zagrebu, dijelile sve – od igračaka do tajni. Kad su naši roditelji umrli u prometnoj nesreći, bile smo same protiv svijeta. Zaklela sam se da ću uvijek biti uz nju. Ali život piše čudne priče.

Godinama sam radila kao medicinska sestra u KBC-u, smjene su se nizale, a umor se taložio u kostima. Moj muž, Tomislav, radio je kao vozač tramvaja. Nismo imali puno, ali smo štedjeli svaku kunu. Sanjali smo o kući s vrtom, gdje ćemo jednog dana gledati našu djecu kako se igraju pod jabukom. Kad smo napokon skupili dovoljno za predujam, osjećala sam se kao da letim.

Kuća u Velikoj Gorici bila je sve što smo željeli – tri sobe, veliki dnevni boravak i mali vrt iza kuće. Prvi put kad sam zakoračila unutra, osjetila sam miris svježeg drva i nove nade. Pozvali smo obitelj na useljenje; Ivana je došla s Darijem i njihovom kćeri Lanom. Sjećam se kako je Ivana šutjela dok smo obilazili kuću, a Dario je stalno nešto mjerio i zapisivao.

Nisam znala da tada već kuju plan.

Sve je počelo kad sam Ivani povjerila da nam banka traži još jedan jamac za kredit. “Ne brini, Marija, potpisat ću ti što god treba,” rekla je bez razmišljanja. Bila sam joj zahvalna do neba. Nisam ni slutila da će upravo taj potpis biti početak kraja.

Mjeseci su prolazili, a mi smo uređivali dom. Tomislav je posadio ruže ispod prozora, ja sam birala zavjese i sanjarila o dječjoj sobi. Ivana je sve rjeđe dolazila, a kad bi došla, bila bi nervozna i kratka. Jedne večeri zazvonio je telefon.

“Marija, moramo razgovarati,” rekla je Ivana tiho. Sastale smo se u kafiću na Savici. “Dario i ja… odlučili smo da bi bilo najbolje da vi prodate kuću i podijelimo novac. Ipak sam ja jamac na kreditu, a vi ste još uvijek u dugovima. Nama treba veći stan zbog Lane…”

Nisam mogla vjerovati što čujem. “Ivana, pa to je naša kuća! Ti si samo jamac, ne suvlasnik!”

“Zakon kaže drugačije,” prekinula me hladno. “Dario se raspitao kod odvjetnika. Ako vi ne možete otplaćivati kredit – a znamo da ste već kasnili s ratama – banka može tražiti od mene da preuzmem dug ili prodamo kuću. Mi smo spremni preuzeti sve.” Pogledala me ravno u oči, bez trunke suosjećanja.

Te noći nisam spavala. Tomislav je bio bijesan: “Znao sam da joj ne treba vjerovati! Dario je uvijek bio pohlepan!” Ali meni je bilo najgore što me izdala sestra.

Počela su natezanja s bankom. Dario je slao odvjetnička pisma, prijetio ovrhom ako ne prodamo kuću i podijelimo novac. Ivana mi se više nije javljala na telefon. Moja mala obitelj bila je na rubu raspada – Tomislav je postao povučen, stalno nervozan zbog mogućnosti da izgubimo sve za što smo radili.

Jednog dana došla sam kući i zatekla Darija kako razgovara s agentom za nekretnine ispred naše kapije.

“Što radiš ovdje?” pitala sam drhteći.

“Samo gledamo mogućnosti prodaje,” odgovorio je mirno. “Ne želimo probleme, Marija. Najbolje za sve nas je da ovo riješimo brzo.” U tom trenutku poželjela sam ga udariti.

Susjedi su počeli šaptati – svi su znali za našu situaciju. Osjećala sam se poniženo svaki put kad bih izašla iz kuće. Moja sestra više nije bila moja sestra; postala je stranac koji mi želi uzeti dom.

Jedne večeri Lana mi je poslala poruku: “Teta Marija, mama stalno plače. Kaže da si ti kriva što se svađamo.” Slomilo me to – nisam htjela da djeca pate zbog naših svađa.

Na kraju smo morali prodati kuću. Novac smo podijelili; Tomislav i ja smo jedva kupili mali stan u Dugavama. Ivana i Dario su kupili veći stan u centru grada.

Prošlo je godinu dana otkako smo napustili naš dom iz snova. Još uvijek sanjam o onoj kući i ružama pod prozorom. Tomislav i ja pokušavamo krenuti dalje, ali povjerenje više nikad neće biti isto – ni prema sestri ni prema ljudima općenito.

Ponekad se pitam: Jesam li bila previše naivna? Je li obitelj danas stvarno važnija od novca? Što biste vi napravili na mom mjestu?