Zar je moguće da sam sve vrijeme živjela u laži? – Ispovijest žene iz Novog Sada
„Jelena, gdje si opet ostavila ključeve?“, viknuo je Nenad iz hodnika, dok sam ja stajala pred ogledalom i pokušavala sakriti crvene oči od plakanja. Nije ni pogledao u mene, samo je nervozno prevrtao po polici. U tom trenutku, sve što sam godinama potiskivala, prijetilo je da eksplodira. Ali ja sam samo šutjela, kao i uvijek.
Oduvijek sam bila tiha, povučena. U našoj porodici nije se raspravljalo – mama bi govorila: „Ćutanje je zlato, Jeco. Ne talasaj.“ Tako sam i živjela. Nenad i ja smo bili zajedno već petnaest godina. Nije bilo velikih svađa, ali nije bilo ni onih sitnih nježnosti koje sam gledala kod drugih parova. On bi dolazio s posla, večerao u tišini, gledao vijesti, a ja bih prala suđe i razmišljala kako je možda baš to sreća – mir, rutina, odsustvo buke.
Sve se promijenilo jedne subote ujutro. Nenad je zaboravio mobitel na stolu dok je išao po burek. Nisam imala namjeru dirati ga, ali stigla je poruka: „Nedostaješ mi. Vidimo se večeras?“ Srce mi je preskočilo. Prsti su mi drhtali dok sam otključavala telefon. Poruke su bile pune nježnosti koje nikada nisam dobila od njega. Ime na ekranu: Sanja.
Sanja? Moja prijateljica iz srednje škole? Osjetila sam kako mi se stomak okreće. Sjetila sam se svih onih večeri kad je Nenad govorio da ostaje duže na poslu, a ja sam ga branila pred svima: „Ma, Nenad je takav, vrijedan.“
Kad se vratio, gledala sam ga pravo u oči prvi put nakon dugo vremena.
„Nenade, ko je Sanja?“
Zaledio se na mjestu. Pogled mu je pobjegao prema prozoru.
„Jelena… nije to ništa… samo kolegica s posla.“
„Nemoj me lagati. Vidjela sam poruke.“
Tišina. Duga, teška tišina koja je govorila više od bilo koje riječi.
Te noći nisam spavala. Gledala sam u plafon i razmišljala gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše tiha? Jesam li trebala više tražiti za sebe? Ili je problem bio u njemu, u njegovoj nesposobnosti da voli?
Sljedećih dana kuća je bila hladna kao nikad prije. Nenad je pokušavao biti ljubazan, donosio mi kafu u krevet, ali svaki njegov pokret bio mi je stran. Sanja mi se nije javljala. Nisam imala snage ni da joj pišem.
Jedne večeri došla je mama. Sjela je za kuhinjski stol i gledala me zabrinuto.
„Jeco, šta se dešava? Izgledaš kao sjena.“
Pukla sam pred njom prvi put u životu.
„Mama, Nenad me vara. Sa Sanjom.“
Mama je šutjela dugo, a onda rekla: „Znaš, tvoj otac… i on je imao svoju Sanju. Ja sam ćutala zbog tebe i brata. Ali ti nisi dužna nikome osim sebi.“
Te riječi su me pogodile kao grom. Cijeli život sam slušala o ćutanju, o žrtvi radi porodice, a sada mi kaže da nisam dužna nikome osim sebi?
Sljedećih dana počela sam primjećivati stvari koje sam prije ignorisala: kako Nenad okreće glavu kad ga pogledam, kako izbjegava razgovor o budućnosti, kako mu mobitel nikada nije dalje od ruke.
Jedne noći skupila sam hrabrost i otišla kod Sanje. Otvorila mi je vrata s osmijehom koji se odmah ugasio kad me ugledala.
„Jelena…“
„Sanja, koliko dugo?“
Pogledala je u pod.
„Godinu dana.“
Godinu dana! Dok sam ja vjerovala da gradimo nešto zajedno, oni su gradili svoj svijet iza mojih leđa.
Vratila sam se kući i spakovala nekoliko stvari. Nenad me gledao zbunjeno.
„Kuda ćeš?“
„Ne znam još. Ali znam da ovdje više ne mogu ostati.“
Prvih nekoliko dana kod mame bilo mi je teško. Osjećala sam se kao promašaj – žena koja nije uspjela sačuvati brak, prijateljicu, dostojanstvo. Ali onda sam počela osjećati olakšanje. Prvi put nakon mnogo godina nisam morala glumiti sreću.
Počela sam raditi više u školi gdje predajem hrvatski jezik. Djeca su primijetila promjenu: „Nastavnica Jelena se smije!“ Kolegica Ivana me pozvala na kafu poslije posla – prvi put sam pristala bez grižnje savjesti.
Jedne večeri sjela sam sama na kej uz Dunav i gledala svjetla grada kako se presijavaju na vodi. Pitala sam se: šta sad? Kako dalje? Jesam li ja kriva što nisam tražila više? Ili smo svi mi žrtve pogrešnih uvjerenja da treba ćutati i trpjeti?
Danas znam – nisam kriva što sam vjerovala ljudima koje volim. Kriva bih bila samo ako bih nastavila živjeti u laži.
Ponekad se pitam: koliko nas još živi u tišini, uvjerene da će problemi nestati sami od sebe? Zar nije vrijeme da progovorimo i tražimo ono što zaslužujemo?