Odlazak iz kuće: Kada ljubav postane teret
“Jelena, gdje si? Znaš li ti koliko je sati?” glas moje svekrve odjekivao je stubištem, dok sam ja stajala u hodniku, držeći kofer u ruci. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam prema vratima, prema slobodi, prema nepoznatom. U tom trenutku, dok su ona i moj muž Dario bili odsutni, znala sam da je to jedina prilika koju ću imati.
Nisam više mogla disati pod istim krovom s njom. Svaki dan je bio nova borba — od toga kako kuham kavu do načina na koji slažem ručnike. Dario bi samo slegnuo ramenima: “Znaš kakva je moja mama, navikni se.” Ali ja nisam mogla. Nisam više imala snage za te sitne, ali bolne komentare: “Jelena, nisi ti za ovo selo. Tvoja majka te nije naučila kako treba ženu biti.”
Sjećam se jedne večeri kad sam pokušala razgovarati s Dariom. Sjeli smo za kuhinjski stol, a on je gledao u mobitel.
“Dario, ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Tvoja mama…”
Nije ni podigao pogled: “Jelena, molim te, ne počinji opet. Znaš da ona misli najbolje.”
“Ali ja ne mogu više!” glas mi je zadrhtao.
On je samo uzdahnuo i otišao u dnevnu sobu. Ostala sam sjediti sama, osjećajući se manje vrijednom, nevidljivom.
Tih dana sam često razmišljala o svojoj mami u Mostaru. Kako je ona sve izdržavala? Kako je mogla biti toliko jaka? Sjetila sam se njenih riječi: “Ne daj na sebe, Jeco. Neka te vole zbog onoga što jesi, a ne zbog onoga što žele da budeš.”
Ali ljubav prema Dariju me držala prikovanom za tu kuću, za to selo kod Livna gdje su svi znali sve o svakome. Svaka svađa, svaki šapat prolazio bi kroz zidove do susjeda. Sramota je bila gora od boli.
A onda je došla ta noć. Svekrva i Dario otišli su kod njegovog brata na slavu. Ostala sam sama prvi put nakon dugo vremena. Sjela sam na krevet i gledala u zidove koji su me gušili. Suze su mi klizile niz lice dok sam pakirala nekoliko stvari u stari kofer.
“Jelena, što to radiš?” pitala sam se naglas.
“Spašavam sebe,” odgovorila sam tiho.
Izašla sam iz kuće bez da sam zaključala vrata. Hladan zrak me ošamario po licu, ali osjećala sam olakšanje. Prvi put nakon godina nisam osjećala strah.
Vozila sam autobusom prema Sarajevu, gledajući kroz prozor kako se svjetla sela gube u noći. U glavi mi je odzvanjalo: “Što će reći ljudi? Što će reći Dario? Hoće li me mama razumjeti ili će me osuditi?”
Prvih dana kod mame osjećala sam se kao dijete koje se vratilo kući nakon poraza. Mama me zagrlila bez riječi. Samo me držala dok sam plakala.
“Jeco, nisi ti kriva što si željela biti sretna,” šapnula mi je.
Ali krivnja nije nestajala. Svakog jutra budila bih se s osjećajem da sam izdala Darija, da sam uništila naš brak zbog svoje slabosti. Telefon je zvonio danima — Dario, njegova sestra Ivana, pa čak i susjeda Mara koja je uvijek sve znala prva.
“Jelena, vrati se kući! Što će ljudi reći?” vikala je Ivana kroz slušalicu.
“Ivana, ja više ne mogu tamo živjeti… Ne mogu disati!” odgovorila sam kroz suze.
Dario mi je poslao poruku: “Ako te išta značim, vrati se. Mama obećava da će biti bolja.” Nisam imala snage odgovoriti.
Noći su bile najteže. Ležala bih budna, razmišljajući jesam li pogriješila. Je li ljubav dovoljna kad postane teret? Je li moja sreća manje važna od tuđih očekivanja?
Jednog jutra mama mi je donijela kavu u krevet.
“Jeco, život ti neće dati medalju za patnju. Moraš odlučiti što želiš — živjeti za sebe ili za druge.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam gledala kroz prozor na kišni sarajevski dan. Počela sam tražiti posao, pokušavala pronaći smisao u svakodnevnim sitnicama — mirisu svježe kave, zvuku tramvaja, osmijehu prolaznika.
Ali svaki put kad bih vidjela zaljubljeni par na ulici ili čula pjesmu koju smo Dario i ja voljeli slušati, srce bi mi se steglo. Nedostajao mi je — ili barem ono što smo nekad bili prije nego što su nas progutali tuđi zahtjevi i očekivanja.
Jedne večeri sjela sam s mamom na balkon.
“Mama, misliš li da sam kukavica što sam otišla?”
Pogledala me nježno: “Ne, Jeco. Mislim da si hrabra jer si izabrala sebe kad te drugi nisu znali izabrati.”
I dok sada pišem ove riječi, još uvijek ne znam što me čeka sutra. Možda ću jednog dana oprostiti Dariju ili sebi. Možda ću pronaći novi dom ili novu ljubav. Ali znam jedno — više nikada neću dopustiti da moja sreća bude teret koji nosim zbog tuđih očekivanja.
Pitam vas — koliko puta ste ostali negdje samo zato što vas je bilo strah otići? Koliko vrijedi mir koji pronađemo kad napokon izaberemo sebe?