Između Dva Svijeta: Kad Majka Ne Razumije
“Ne mogu, Ivana! Rekla sam ti već sto puta, nisam ja više za trčanje za djecom!” glas moje majke, Marije, odjekuje kroz stan dok pokušavam obući Luku i Anu za vrtić. Ruke mi drhte dok vezujem Anine cipelice, a Luka već nestrpljivo lupa po vratima. “Mama, molim te, samo danas. Imam važan sastanak, ne mogu ih povesti sa sobom. Samo dva sata, ništa više.”
Majka me gleda hladno, kao da sam joj tražila da prevrne svijet. “Ivana, ja sam svoje odradila. Sad je red na tebe. Ja imam svoje obaveze, znaš da idem kod Ruže na kavu.”
U tom trenutku osjećam kako mi srce tone. Sjećam se dana kad sam bila mala i ona je uvijek govorila: “Obitelj je najvažnija.” Gdje je nestala ta toplina? Gdje je nestala ona žena koja je zbog mene ostajala budna cijele noći kad sam imala temperaturu?
Moj muž, Dario, već je na poslu. Njegova smjena počinje u šest ujutro i nema ga do kasno navečer. “Ivana, znaš da ne mogu ništa promijeniti. Ako ne radim, nema plaće,” rekao mi je sinoć dok smo u tišini jeli večeru.
Radim u maloj firmi za knjigovodstvo u centru Zagreba. Posao nije loš, ali šefica, gospođa Vesna, nema razumijevanja za privatne probleme. “Ako ne možeš uskladiti privatno i poslovno, možda ovo nije mjesto za tebe,” rekla mi je prošlog mjeseca kad sam zakasnila jer je Ana imala temperaturu.
Sjedim na rubu kreveta i gledam djecu kako se igraju. Suze mi naviru na oči. Ne želim da osjete moju nemoć, ali osjećam se kao da me svi ostavljaju samu. Sjetim se prijateljice Mirele iz Sarajeva koja mi je jednom rekla: “Kod nas ti je sve isto, samo što se više šuti o tome.”
Telefon zvoni. Majka opet. “Ivana, nemoj se ljutiti, ali stvarno ne mogu danas. Dogovorila sam ručak s tetkom Ljubicom.” Osjećam kako mi glas drhti: “Dobro, mama. Snaći ću se nekako.” Spuštam slušalicu i osjećam se kao da sam izgubila bitku.
Na poslu pokušavam biti profesionalna, ali misli mi stalno lete kući. Šefica me gleda preko naočala: “Ivana, jesi li dobro?” Klimam glavom i lažem: “Sve je u redu.” Znam da nije.
Navečer sjedimo za stolom. Dario šuti, djeca su umorna. “Zvala sam mamu opet,” kažem tiho. On samo slegne ramenima: “Ne možemo je natjerati.”
“Možda da pitamo tvoju sestru?” predlažem oprezno. On odmahne glavom: “Vesna ima troje svoje djece. Ne može još i naše.”
Osjećam se kao teret svima oko sebe. Pokušavam pronaći rješenje – dadilja? Preskupo. Privatni vrtić? Lista čekanja duga kao godina.
Jedne večeri sjedim s majkom u njenoj kuhinji. Pokušavam joj objasniti koliko mi znači njena pomoć. “Mama, znaš li koliko bi mi značilo da ih ponekad pričuvaš? Samo ponekad…” Ona uzdahne: “Ivana, ja sam umorna. Cijeli život sam radila za vas. Sad želim malo mira.”
“Ali ja nemam mira!” izleti mi iz usta prije nego što uspijem zaustaviti riječi. “Ti si im baka! Zar ti nije stalo do njih? Zar ti nije stalo do mene?”
Gleda me dugo i šuti. Oči joj postaju vlažne: “Ne razumiješ ti mene… Kad si ti bila mala, nisam imala izbora. Sad imam. I biram sebe.”
Vraćam se kući slomljena. Dario me grli: “Proći će to…” Ali ne prolazi.
Dani prolaze u istom ritmu – posao, djeca, kuća, umor koji ne prestaje. Povremeno naiđem na komentare drugih majki na internetu: “Moja mama bi sve dala za unuke!” Osjećam zavist i tugu.
Jednog jutra Ana me pita: “Mama, zašto baka ne voli biti s nama?” Srce mi puca na tisuću komadića.
Pokušavam pronaći snagu u sebi. Razmišljam o tome kako su žene prije mene izdržale mnogo gore stvari – ratove, siromaštvo, gubitke. Ali ovo… ova tiha borba između generacija… to me lomi.
Ponekad se pitam jesam li previše očekivala od svoje majke ili je ona premalo dala meni? Je li moguće pronaći ravnotežu između posla i obitelji kad nemaš podršku najbližih?
Možda nisam jedina koja se ovako osjeća? Kako vi nalazite snagu kad vas obitelj razočara? Je li pogrešno tražiti pomoć ili je pogrešno očekivati ljubav tamo gdje je više nema?