Baka Ružica: Sve za Unuka, a Nitko da Kaže Hvala

“Ružice, opet nisi dobro pospremila igračke!” viknula je snaha Ivana iz dnevnog boravka dok sam pokušavala utišati malog Filipa, koji je već sat vremena plakao jer nije dobio čokoladu. Srce mi je preskočilo. Nisam navikla na takav ton. U mojoj kući, dok je moj pokojni muž bio živ, poštovanje je bilo svetinja. Ali sada, u stanu mog sina Marina i njegove žene, osjećala sam se kao gost koji stalno smeta.

Nisam ni sanjala da će mi život ovako izgledati. Nakon što sam otišla u mirovinu iz škole gdje sam godinama radila kao učiteljica razredne nastave, počela sam čuvati djecu iz susjedstva. Djeca su me voljela, roditelji su mi vjerovali, a ja sam imala osjećaj da vrijedim. Novac koji sam zarađivala bio je dodatak mojoj skromnoj penziji i omogućavao mi je da kupim poklone unucima i povremeno odem na kavu s prijateljicama.

Sve se promijenilo kad je Marin odlučio osnovati svoju obitelj. Oženio se Ivanom, ženom koja je uvijek djelovala pomalo hladno, ali vjerovala sam da će s vremenom postati toplija. Kad su dobili Filipa, preselili su se u veći stan i pozvali mene da dođem živjeti s njima – “da pomogneš oko malog, mama, znaš da ti to najbolje ide”, rekao je Marin.

Prvih nekoliko mjeseci bila sam presretna. Filip je bio moje sunce. Učila sam ga pjesmicama, vodila ga u park, kuhala mu domaće juhe i pričala priče prije spavanja. Ivana je tada još radila od kuće pa smo često zajedno pili kavu dok je Filip spavao. No, kako je vrijeme prolazilo, Ivana je postajala sve nervoznija. Svaka sitnica joj je smetala – ako bi Filip imao mrlju na majici, ako bi igračke bile razbacane ili ako bi ručak bio previše slan.

Jednog dana, dok sam slagala rublje u kupaonici, čula sam kako Ivana govori Marinu: “Tvoja mama misli da sve zna najbolje. Ne želim da Filip stalno jede te njene juhe i kolače. Trebamo ga učiti zdravim navikama.” Marin je šutio. Srce mi se steglo. Nisam znala što da radim – otići ili ostati zbog Filipa?

Nastavila sam šutjeti i raditi sve što su tražili. Ujutro bih ustajala prva, pripremala doručak za sve, spremala Filipa za vrtić, čistila stan i išla u trgovinu. Popodne bih ga vodila na engleski ili plivanje, a navečer mu čitala priče dok ne zaspi. Ivana bi često izlazila s prijateljicama ili radila prekovremeno, a ja bih ostajala s Filipom.

Jednog petka navečer, dok sam slagala suđe u kuhinji, Marin je došao do mene i tiho rekao: “Mama, Ivana misli da bi bilo bolje da se malo povučeš… Znaš, Filip sad ide u vrtić cijeli dan i ona želi više vremena s njim kad dođe kući.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Znači smetam vam?” pitala sam drhtavim glasom. “Nije to… Samo… Znaš kako je…” promrmljao je Marin i otišao.

Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svih onih godina kad sam žrtvovala svoje vrijeme i zdravlje za njih. Sjetila sam se kako sam Marinove hlače krpala kad nije imao za nove, kako sam Ivani nosila juhu kad je bila trudna i nije mogla ustati iz kreveta. Sjetila sam se Filipovog osmijeha kad bi me zagrlio i rekao: “Bako, ti si najbolja!”

Sljedećih dana pokušavala sam biti nevidljiva – nisam više kuhala njihove omiljene kolače niti predlagala izlete s Filipom. Samo bih sjedila u svojoj sobi i gledala kroz prozor. Filip bi ponekad pokucao na vrata: “Bako, hoćeš mi pričati priču?” Ali Ivana bi ga brzo povukla: “Pusti baku da odmara.”

Jednog jutra odlučila sam otići na tržnicu sama, kao nekad prije. Na povratku sam srela staru prijateljicu Milku koja me upitala: “Ružice, što ti je? Izgledaš kao sjena.” Nisam joj mogla reći istinu – samo sam slegnula ramenima i rekla: “Umorna sam malo.” Milka me zagrlila i rekla: “Znaš da uvijek možeš doći kod mene na kavu.”

Tog dana odlučila sam razgovarati s Marinom. Sjeli smo za kuhinjski stol dok su Ivana i Filip bili vani. “Sine, osjećam se kao teret ovdje. Ako vam smetam, reci mi otvoreno.” Marin je šutio nekoliko trenutaka pa rekao: “Mama, znaš da te volimo… Ali Ivana ima osjećaj da joj uzimaš mjesto majke. Ona želi biti glavna figura u Filipovom životu.” Pogledala sam ga kroz suze: “A ja? Zar ja nisam dio ove obitelji? Zar sve što sam učinila ništa ne vrijedi?”

Nakon tog razgovora počela sam pakirati svoje stvari. Nitko me nije zaustavio. Filip je plakao kad je vidio moj kofer: “Bako, nemoj ići!” Ivana ga je zagrlila i rekla: “Baka mora malo kod svojih prijateljica.” Marin me samo tiho ispratio do vrata.

Vratila sam se u svoj mali stan u Novom Zagrebu. Prvih dana nisam mogla prestati plakati. Osjećala sam se izdano i nevidljivo – kao da sav moj trud nije vrijedio ništa. Milka me često zvala na kavu i tješila me: “Ružice, nisi ti kriva što su ljudi nezahvalni.” Ali meni to nije bilo dovoljno.

Danas rijetko viđam Filipa – ponekad me nazove preko videopoziva ili dođe na sat-dva kad ga Marin dovede. Uvijek me pita: “Bako, kad ćeš opet pričati priče?” A ja mu samo kažem: “Kad god poželiš, dušo moja.” No znam da više nikada neću biti dio njihove svakodnevice kao prije.

Ponekad se pitam – jesam li pogriješila što sam toliko davala sebe? Je li moguće da ljubav i trud mogu ostati tako neprepoznati? Što vi mislite – gdje prestaje žrtva, a počinje poniženje?