Ne želim završiti na ulici: Moja snaha želi da prodam kuću zbog sina
“Ljubice, moraš shvatiti, ovo je za dobrobit tvoje unučadi!” Snaha Mirela mi je opet, treći put ovaj tjedan, sjedila nasuprot u dnevnom boravku, stisnutih usana i pogleda koji ne dopušta prigovor. Moj sin Ivan šuti, pogleda u pod, kao da ga se sve to ne tiče. A ja? Srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi.
Gledam ih, svoju obitelj, i pitam se gdje sam pogriješila. Cijeli život sam radila u tekstilnoj tvornici u Varaždinu. Ustajala sam u pet, vraćala se navečer, štedjela svaku kunu. Moj pokojni muž Stjepan i ja kupili smo ovu kuću prije trideset godina. Ovdje smo odgojili Ivana i njegovu sestru Anu. Ovdje sam plakala kad je Stjepan umro, ovdje sam slavila Ivanovo vjenčanje, ovdje sam prvi put držala unuka u naručju.
“Mama, znaš da nam je teško… Djeca rastu, nemamo gdje s njima. Stan je premalen. Tvoj dom bi nam mogao pomoći da završimo kuću na zemljištu koje sam kupio još prije osam godina…” Ivanov glas je tih, ali osjetim očaj. Znam da nije lako. Njih četvero žive u 45 kvadrata. Ali što će biti sa mnom? Imam 68 godina, mirovina mi je 420 eura. Ako prodam kuću, gdje ću ja?
Mirela ne odustaje. “Možete vi kod nas dok se ne snađete. Ili možeš uzeti mali stan, nešto skromno. Nama bi tvoj novac bio dovoljan za završiti kuću i svi bismo bili sretni!”
Sretni? Je li sreća kad majka ostane bez doma? Kad sve što je gradila nestane zbog tuđih snova? Osjećam sram što to mislim o vlastitom sinu, ali još veći strah od budućnosti.
“Mirela, nije to tako jednostavno… Što ako se razbolim? Što ako ostanem sama? Gdje ću ja tada?”
Ona odmahne rukom. “Ma nećeš ti biti sama! Mi smo ti obitelj!”
Ali sjećam se priča iz susjedstva. Teta Ruža je prodala kuću sinu i sad živi u podrumu kod njega, nitko je ne pita ni za zdravlje ni za ručak. Bojim se te sudbine više nego smrti.
Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor na vrt koji sam sadila godinama. Jabuka koju je Stjepan posadio kad se Ivan rodio još uvijek daje plodove. Sjetila sam se kako je Ivan kao dječak trčao po dvorištu, kako smo zajedno brali šljive za pekmez. Srce mi se steglo.
Sljedeći dan nazvala me Ana iz Zagreba. “Mama, nemoj prodavati kuću! Znaš kakva je Mirela… Ako im daš sve, ostat ćeš bez ičega! Ivan te voli, ali on ne zna reći ‘ne’.”
“Ali Ana, oni su moji unuci… Kako da ih gledam kako se muče?”
“Mama, ti si njima već puno dala. Ako im sad daš krov nad glavom, tko će tebe gledati kad budeš nemoćna? Sjeti se Ruže!”
Ana ima pravo. Ali osjećam krivnju što mislim na sebe.
Tjedni prolaze u napetosti. Mirela dolazi svaki drugi dan s novim prijedlozima: “Možemo uzeti kredit na tvoje ime!”, “Možda možeš živjeti kod nas dok ne nađeš nešto svoje!” Ivan šuti ili klima glavom.
Jednog dana dolazim iz trgovine i zatičem Mirelu kako pokazuje moju kuću nekom čovjeku s agencije za nekretnine.
“Što radiš?!” viknem.
“Samo gledamo opcije, Ljubice! Moraš biti realna! Kuća ti propada, bolje da je prodaš dok još vrijedi!”
Osjećam kako mi se svijet ruši pod nogama.
Te večeri sjedim sama u kuhinji i plačem. Pišem pismo Stjepanu: “Dragi moj, što bi ti napravio? Jesam li sebična ako želim zadržati naš dom? Jesam li loša majka ako ne dam sve sinu?”
Sljedeće jutro odlazim kod župnika fra Josipa. On me sasluša i kaže: “Ljubice, Bog ti je dao mudrost i srce. Nisi dužna žrtvovati sve što imaš. Pomozi koliko možeš, ali čuvaj svoje dostojanstvo i sigurnost.”
Vraćam se kući s olakšanjem. Pozivam Ivana na kavu.
“Sine, volim te najviše na svijetu. Ali ne mogu prodati kuću. Mogu vam pomoći koliko mogu – nešto novca iz ušteđevine ili pomoći oko djece – ali ovo je moj dom. Ne želim završiti kao teta Ruža.”
Ivan šuti dugo, a onda mu oči zasuze.
“Znam mama… Oprosti što smo te pritiskali. Samo želim najbolje za svoju djecu…”
Mirela više ne dolazi tako često. Osjećam olakšanje ali i tugu zbog udaljenosti koja je nastala među nama.
Ponekad sjedim na klupi ispod jabuke i pitam se: Je li ljubav prema djeci uvijek žrtva? Gdje je granica između pomoći i samouništenja?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li sebično čuvati ono što si cijeli život stvarao?